Hiljade mališana su na svojoj koži osjetili sve strahote koje rat donosi sa sobom, a na stotine ih, među kojima su Višnja Bajić te Radisav i Aleksandar Dimitrijević, nije dočekalo slobodu jer je neprijateljska ruka bila brža i nemilosrdna.
Rat je prekinuo idiličan seoski život porodice Bajić koja je živjela na teritoriji Visokog, 20. juna 1992, a tada petnaestogodišnjaku Davorinu je, kako je zapisano u monografiji pod nazivom “Djeca žrtve rata 1991-1995”, koju je objavio Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica, oduzeto bezbrižno djetinjstvo, a data doživotna bol. Jedna od kuća u koju su se sklanjali od napada bila je kuća njegovog oca Slobodana. Imala je siguran podrum, barem su tako mislili. Rano ujutru, tog junskog dana, probudili su ih pucnji. Muslimani su krenuli u pohod. U blizini njihove kuće, oko 200 metara, živio je Hrvat Ivica Stojčić koji je bio oženjen Srpkinjom Dušankom. Shvativši strah žena i djece, rekao je da idu njegovu kuću, da će tamo biti bezbjedni.
– Ubrzo nakon okupljanja žena i djece počele su padati granate oko kuće. Nemoguće je da nisu vidjeli da se okupio veći broj žena i djece. Štaviše, broj i način na koji su padale granate, ukazuju da su planski gađali. Čovjek se samo pita koji monstrum je mogao izdati takvu naredbu? – piše u u monografiji.
Ivičina kuća nije imala podrum, pa su odlučili da trče do Slobodanove.
– U drugoj grupi krenuo je Igor, Ivičin sin i moje sestre Olivera i Višnja. Kad su izašli ispred njih je pala minobacačka granata. Ubijeni su dijete od deset godina, moja Višnja i mladić od 22, 23 godine, Ivičin sin Igor. Starija sestra je imala sreće – naveo je Davorin.
Malena Višnja je ranjena u stomak. Slobodan je istrčao iz podruma, Ivica ostavio mrtvog sina, ubacio Višnju i Slobodana u auto i krenuli su da traže pomoć. Vozilom hitne pomoći Višnja je odvezena u Zenicu.
– Prema pričanju oca u zeničkoj bolnici, dok je sestru držao na rukama, rekli su mu da “ne liječe četničku djecu”. Nakon što je podlegla, oca su pokupili pripadnici muslimanske vojske, odveli u neki kamenolom, isprebijali i krenuli da streljaju. Jedan od egzekutora je rekao: „Pucaj mu u noge, neka ostane bogalj do kraja života, to će mu biti gore…” To su i učinili, dobio je tri metka u noge, te završio u zeničkom logoru – piše u monografiji.
Ni tu se nije stalo. Muslimanska vojska je istjerala i one koji su ostali u kući, sa uperenim puškama i uz povike “Baci bombu, ko im j … majku!” Višnjin brat je, sa nepunih 15 godina, završio sam u visočkom logoru gdje je ostao nešto manje od mjesec. Kad se vratio, zatekao je majku i stariju sestru koje su bile nekoliko dana u logoru za žene u Hlapčevićima. Tad je saznao da je Višnja podlegla ranama, a da je otac završio u logoru.
Milica Dimitrijević i suprug Tomislav živjeli su u Skelanima. U braku su stekli tri sina – Slavišu (1978), Radisava (1981) i Aleksandra (1988).
– U ranim jutarnjim satima 16. januara 1993. godine, oružane muslimanske snage iznenada su napale Skelane, opkolivši selo sa svih strana. Ovaj napad zatekao je cijelu moju porodicu u kući. Obukla sam na brzinu djecu i izašla na ulicu da vidimo šta se dešava. Vidjela sam žene i djecu kako bježe. Muž je istjerao automobil iz garaže. Sjeli smo ja i moja deca i još četvoro djece iz komšiluka. Za volanom je bio moj najstariji sin Slaviša, do njega ja, na zadnjem sjedištu ostali. Muž je ostao se braniocima Skelana – ispričala je Milica u zvorničkom sudu još krajem 1994. godine.
Krenuli su prema mostu, a kad su stali osjetili su kišu metaka po autu.
– Srednji sin Radisav, Raša uzviknuo je “Mama, pogodiše nam Acu”. Izašla sam, uzela Acu i otišla u kafanu Gligić Draže koja je bila preko puta. I ostala djeca su utrčala. U kafanu je utrčao i Slaviša, ranjen u list lijeve noge. Tu smo primijetili da sa nama nije ušao i Raša. Aca je pogođen u glavu, nije davao znake života. Htjela sam da istrčim i vidim šta je sa Rašom, ali me je spriječio Slaviša, jer se žestoko pucalo. Poslije pola sata su utrčali blizanci Gligić Blagoje i Blagomir i jednog sam zamolila da ode i vidi šta je sa Rašom. Jedan je otrčao do automobila, a drugi ga je štitio. Ovaj se ubrzo vratio noseći Rašu u naručju. Rekao je da ga je našao uz automobil, sa lijeve strane iz pravca odakle su muslimani napadali. Odmah sam primijetila da je u gornjem dijelu grudnog koša sa lijeve strane imao ranu – navela je.
U bolnici u Bajinoj Bašti, do koje su se nekako probili, konstatovano je da je Aleksandar preminuo. Rašu su hitno prebacili u bolnicu u Užice, pa u Beograd gdje je poslije šest mjeseci podlegao zadobijenim ranama. Pogođen je snajperskim metkom, a u kasnijoj rekonstrukciji događaja je utvrđeno da je pogođen kada je izašao iz automobila i okrenuo se da pođe ka kafani.
– Snajperista je sigurno vidio da se radi o djetetu – kazala je majka Milica.
12 zvjezdica
“U isti dan rođeni, u isti dan vaš oštar mač presudi. I pitam se, visosti, koji bog ima moć da vam oprosti; 12 zvjezdica s neba palo je, noćas na vaš dlan, cijenjeni gospodine; 12 zvjezdica s neba palo je, šta su skrivile, cijenjeni gospodine. Šta su skrivile?” Ti stihovi napisani su nedugo nakon tragedije 1992. U bolnici u Banjaluci, 22. maja umrla je prva beba zbog nestašice kiseonika jer SAD i drugi na Zapadu, nisu dozvolili dopremanje humanitarne pomoći vazdušnim putem. Do 19. juna umrlo ih je 12. Slađana Kobas, rođena 18. juna 1992, jedina je preživjela beba od 22. maja do 19. juna te godine, ali joj je nedostatak kiseonika obilježio život koji se ugasio 2006, a sa teškim posljedicama se još bori četrnaesta beba Marko Medaković.
(GLASSRPSKE)
