Djeca moraju naučiti da svaka njihova akcija proizvodi reakciju i da su oni ti koji snose posljedice.
Saradnja u porodici i načini komunikacije vrlo su važni. Isto toliko važno je i postavljanje porodičnih pravila već u ranom djetinjstvu. Većina mama bila je barem jednom u nekoj od narednih situacija:
– Došli ste umorni kući i dočekao vas je nered u stanu, jer su djeca provela zabavno prijepodne.
– Napokon ste se dogovorili s prijateljicom za kafu i sjednete u dnevni boravak, a svakih pet minuta dijete dolazi i postavlja pitanja i zahtjeve kojima trebate odmah udovoljiti.
– Kupujete namirnice i računate koliko vam je novca ostalo i šta još treba, a dijete želi i želi jednu igračku i viče i plače i samo što ne legne na pod.
– Vrijeme je za spavanje, a vi ga ne možete ni dovesti u sobu, a kamo li staviti u krevet.
Ako su vam ove ili slične situacije poznate, onda znate i da je tada linija između smirenosti i želje da počnete urlati vrlo tanka. Ali, djeca imaju svoj cilj i njihovo ponašanje je logično. Međutim, ono što moraju prije ili kasnije naučiti jeste da odgode svoje potrebe i da u njima budu umjereni.
Također, moraju naučiti da svaka njihova akcija proizvodi reakciju i da su oni ti koji snose posljedice. I sve dok oni ne nauče da vaše ne znači NE, tražiti će način da dođu do onoga što žele.
Ako dijete zna da će vas u prodavnici bit stid kada ono zaplače, našlo vam je slabu tačku.
Ipak, koliko god se ta borba za moć u porodici činila komplicirana, moguće rješenje je jednostavno.
Tri su smjera koja možete odabrati u odgoju djeteta, a u kontekstu postavljanja porodičnih pravila. To su:
– Sve zabranjivati bez objašnjenja (biti autoritativan roditelj);
– Sve dopuštati (biti permisivan roditelj) i
– Dogovoriti pravila i posljedice koje su jasne i obrazložene i vama i djetetu (biti demokratski roditelj).
Najvažnije je da u porodici postoji komunikacija i razmjena mišljenja i zato je bitno:
– Razgovarati o tome koja pravila postoje i kojih se pravila svi pridržavaju.
– Objasniti razloge zbog kojih su ta pravila važna.
– Utvrditi šta je posljedica za pridržavanje postavljenih pravila.
– Utvrditi šta je posljedica za nepridržavanje pravila.
– Svaki put (i to baš svaki put) kada se pravilo prekrši ili poštuje izvršiti posljedicu.
– Uprkos svim suzama, loptama i vriski ostati kod izrečene posljedice i zahtijevati njeno izvršenje.
Bitno je da pravila ne bude previše. Pet ili šest dobro postavljenih pravila mogu pokriti sve bitne tačke nesporazuma.
Evo nekih pravila
– Dok jedan govori drugi slušaju.
– Poštujemo tuđe želje i osjećaje.
– Svi članovi porodice obavljaju svoj dio posla.
– Sukobe rješavamo razgovorom.
– Pridržavamo se dogovora (oko odlaska u krevet, higijene).
VAŽNO
Bitno je da djeca osjete posljedicu za vlastito ponašanje i da sama snose odgovornost za nju. Često roditelji vide da je dijete prekršilo/poštovalo pravilo, ali ne daju posljedicu ili je odrede, a onda je za 15 minuta i ukinu.
I šta dijete iz toga nauči? Da posljedica zapravo nema, da je svejedno ponašalo se ono dobro ili loše, da oni mogu sve što požele, ili u krajnjem slučaju da je roditeljima svejedno šta dijete radi.
Izvor: Avaz
