Nakon što je dokumentarni film Centra za istraživačko novinarstvo “Gdje je Sara” u javnosti izazvao buru oko toga gdje je i šta sa posmrtnim ostacima mrtvorođene djece, došli smo do podataka da Bijeljina nema groblje za tu namjenu. Postoje grobna mjesta za odlaganje patoanatomskog otpada. Sve se radi, kažu nadležni, po zakonu ipropisanim pravilima. Ali, na kraju, o tome, posljednju riječ imaju roditelji.
Kod mrtvorođene bebe ili kada beba premine vrlo brzo nakon porođaja, zna se procedura. Ona je jasna i precizna, kaže doktor Vidak Simić iz Službe patološku anatomiju sa citološkom dijagnostikom u Bolnici Sveti vračevi u Bijeljini koji je bio začetnik onoga što se danas u praksi koristi.
“U bijeljinskoj bolnici postoji procedura, na pregled se šalju posteljica i plod. Radi se obdukcija i pregled posteljice. Pravi se zapisnik i foto dokumentacija. Roditelji se obavijeste. U rijetkim slučajevima kada beba premine brzo nakon rođenja, ista je procedura. Uglavnom roditelji ne žele da preuzmu to dijete, to je njihovo pravo i odluka, i to treba poštovati”, kaže dr Simić.
Dodaje da su vrlo teolerantni pema roditeljima, budući da je to veoma težak, stresan I tužan momenat, te da im ostave oko mjesec dana da odluče šta će i kako.
Za dugogodišnji rad dr Simić je kaže imao 2-3 slučaja kada su roditelji htjeli da ukopaju mrtvorođeno dijete ili dijete umrlo neposredno po rođenju.
“U Bijeljini ne postoji konkretno dio groblja u koje se sahranuju mrtvorođena djeca ili preminule bebe”, rekao je Mario Tomić, director JKP Gradsko groblje, Bijeljina. On kaže da ima situacija gdje porodica prijavljuje sahranu bebe. To se radi kao i sa svakom drugom preminulom osobom.
“Za protekle tri godine imali smo dvije sutuacije kada roditelji sahranjuju bebu, u konkretnom slučaju to je beba koja je živo rođena, nakon što je preminula roditelji su preuzeli tijelo. Ista je procedura kao sahranjivanje bilo koje druge osobe”, kaže Tomić.
Ako roditelji odluče da bolnica dalje vodi brigu sa tijelom bebe koja se nije živa rodila ili koja je vrlo brzo preminula, onda to radi pogrebno društvo koje, kao i Gradsko groblje, ima sklopljen ugovor sa bolnicom.
“To se zove “upravljanje medicinskim otpadom”. Ta procedura tačno nalaže kako se postupa sa npr. Amputiranim dijelovima tijela, sa izvađenim organima (žučnim kesama, matericama, pa i fetusima ili mrtvorođenčadima). To se sve odlaže u jednu grobnicu na groblju u Bijeljini”, kaže dr Simić.
Na naše pitanje da li se vodi evidencija tog, kako se stručno zove “medicinskog otpada”, odgovara:
“Takvi podaci su nepotrebni, tupavi. Zašto bi na nekoj kutiji pisalo da je to npr.debelo crijevo Petra Petrovića 1946. god.? Ili da bi pisalo da je to mrtvorođeno dijete majke te i te… Pogrešno zamišljate to mjesto. Grobno mjesto za odlaganje medicinskog otpada (ako nije spaljivanje) svagdje u svijetu je isto, to je iskopana i izbetonirana jama s poklopcem”, rekao je dr Simić.
“Mi dobijemo taj patoanatomski otpad u vrećama. Šta se nalazi u tim vrećama, mi to ne otvaramo i ne znamo”, navodi Tomić.
Film “Gdje je Sara”, imao je odjek u javnosti pa smo prije par dana imali obraćanje jedne gospođe koja traži informaciju da li je kod nas sahranjena njena mrtvorođena beba 2004. Po našoj evidenciji nismo ustanovili da li postoji mjesto gdje je sahranjena ta beba. Očekujem da ćemo imati još takvih zahtjeva, sad da li će to otvarati Pandorinu kutiju vijećemo. Mi radimo po procedurama, onako kako kaže zakon”, ističe Tomić.
O ovoj, bolnoj, teškoj, emotivnoj i nažalost, svakodnevnoj, temi, malo se zna. Još manje priča. A potrebno je. Što praksa pokazuje.
POGLEDAJTE VIDEO OBRAĆANJE
(mojabijeljina.com)
Poštovani, pročitala sam ovaj vaš članak a i odgledala video i htjela bih da vam prepričam svoje iskustvo kao i da iskažem nadu da se situacija kao što je bila moja više ni jednoj ženi ne dogodi.
Naime u decembru 2020 godine porodila sam se u bolnici ” Sveti Vračevi” u Bijeljini u 38oj nedjelji trudnoće, tačnije primljena sam zbog toga što beba nije davala više znakove života. Uzrok smrti je kasnije utvrđen da se radilo o omotanoj pupčanoj vrpci. Prvo bih htjela da kažem da je sasvim van svake zdrave pameti indukovati ženi porođaj i patiti je dva čitava dana da bi rodila mrtvo dijete a da u svom tom bolu i psihičom i fizičkom gleda i sluša kako se druge žene porađaju i rađaju živu djecu koju pronose ispred nje. Ali takva je praksa očigledno i sigurno postoje neki medicinski razlozi meni nerazumljivi za to. Uglavnom nakon porođaja mi je prišao ginekolog koji me je i porodio i objasnio mi da u ovakvim slučajevima kad se rodi mrtvo dijete da bolnica vrši sahranjivanje ili roditelji. Ali da bi nama kao roditeljima bilo bar malo podnošljivije da to ipak odradi bolnica. U tom čitavom haosu i bolu sam pristala na to. Da bi me nakon mjesec dana zvali iz matičnog ureda da dođem da upišem dijete u matičnu knjigu rođenih i da odredim djetetu ime, o čemu apsolutno nisam bila poučena da ću morati uraditi. A par dana nakon porođaja sam čak zvala i patologiju da se raspitam da li mogu da dobijem bar fotografiju bebe da bar to imam nakon čega su mi rekli da to nije moguće. Ovim tekstom bih željela da majke koje izgube bebu ne budu samo rutina nego da im se da vremena da razmisle, da se malo pokušaju snaći u čitavoj toj tragediji. Da se jednostavno objasni da će to dijete morati imati ime, da se objasni da to dijete bude na patologiji mjesec dana, da ima vremena da se predomisle i da uzmu svoje dijete i da sahrane kao što bi ja sad i uradila, kao što bi uradila odmah i nakon izlaska iz bolnice. Ali niko mi nije dao nikakve kompletne informacije. Toliko boli se gomila sve ove godine a vjerujem da bi bilo lakse da mogu svom djetetu otići na grob a ne da živim sa tim da mi je dijete završilo u jami.
Oprostite na dužem tekstu.
Samo donesite zakon da roditelji svoju djecu mogu da sahrane kako ide. To su ljudska bica. Ono sto sam citala je to, da bolnica ne dopusta da se uzme mrtvorodjeno dijete. To mi nema nikakvog smisla. Zbog toga postoji sumnja da su ta djeca i dalje ziva.