Povodom 27. maja, Svjetskog dana urgentne medicine, razgovarali smo sa prim. dr Željkom Pejovićem, načelnikom Urgentnog bloka JZU Bolnica „Sveti Vračevi“ Bijeljina, hirurgom koji nakon četiri decenije rada u medicini odlazi u penziju.
Iza njega ostaju hiljade operacija, nebrojena dežurstva, ratne godine, teške odluke i veliki broj spašenih života. Iznad svega, kako kaže, ostaje ljubav prema hirurgiji i urgentnoj medicini.
Prisjećajući se početaka, dr Pejović otkriva da medicina nije bila njegov prvi izbor. Kao dječak želio je da bude vozač autobusa, RTV mehaničar ili građevinski inženjer, a prelomni trenutak dogodio se nakon što je pročitao tekst o čuvenom kardiohirurgu Christiaanu Barnardu i prvoj transplantaciji srca.
– Tada se nešto probudilo u meni. Uzeo sam plišanog medu i pokušavao da ga „operišem“. Nakon toga je sve krenulo svojim tokom – prisjeća se dr Pejović.
Medicinski fakultet završio je u Tuzli 1988. godine, a profesionalni put vodio ga je od Doma zdravlja u Gračanici, preko vojne službe i ratnih godina, do bijeljinske hirurgije gdje je izgradio karijeru specijaliste.
Govoreći o ratnom periodu, ističe da nijedna literatura ne može pripremiti čovjeka za stvarnost rata.
– Kroz bijeljinsku bolnicu prošlo je oko 10.600 ranjenika. Bilo je tragedija i teških trenutaka, ali i mnogo onih kada uspijete da spasite nečiji život – kaže Pejović.
Za urgentnu medicinu kaže da traži brzu reakciju, iskustvo i intuiciju.
– U urgentnom bloku nema čekanja. Naš posao je da u „zlatnom satu“ procijenimo da li pacijent ide kući, na odjeljenje ili direktno u operacionu salu. Najvažnije je spasiti život – naglašava on.
Prisjećajući se početaka rada u hirurgiji, dr Pejović kaže da su uslovi nekada bili daleko teži nego danas.
– Radili smo sa jednim rendgen aparatom, čekali da se razviju snimci, a od laboratorije imali samo krvnu sliku i urin. Danas se za manje od sat vremena mogu uraditi kompletna dijagnostika, skener, magnetna rezonanca i ultrazvuk. To je ogromna razlika – ističe on.
Iako ne zna tačan broj operacija koje je uradio tokom karijere, kaže da je iza njega više od 30 godina svakodnevnog rada u operacionoj sali.
Posebno naglašava značaj timskog rada u urgentnoj medicini.
– Ljudi rade zajedno godinama i razumiju se pogledom. Nikada se nije desilo da neko ne dođe na poziv. Ako je gužva, svi pomažu, bez obzira na to čiji je pacijent – kaže dr Pejović.
Kroz Urgentni blok bijeljinske bolnice, prema njegovim riječima, dnevno prođe oko 150 pacijenata, ne računajući male intervencije.
Građanima poručuje da imaju razumijevanja za prioritete u urgentnoj medicini.
– Ako se unutra borimo za nečiji život, jasno je ko ima prednost. U urgentnoj medicini uvijek postoji teže od težeg – objašnjava on.
Mlađim kolegama savjetuje da se hirurgija mora učiti cijelog života.
– Hirurgija je nešto u šta morate stalno ulagati. Specijalizacija je samo uvod. Sve ostalo zavisi od vas. A vjerujte mi, hirurgija vraća – poručio je prim. dr Željko Pejović.
Na kraju razgovora priznaje da će mu najviše nedostajati upravo ono što mnogi smatraju najtežim dijelom posla – noćni pozivi, adrenalin i osjećaj odgovornosti.
– Kada telefon zazvoni u dva ili tri ujutro, znate da vas niko ne zove da pita kako ste. Neko je životno ugrožen. Taj put od kuće do hirurgije tada djeluje beskrajno dug – kaže dr Pejović.
Njegova karijera ostaje svjedočanstvo jednog vremena, medicine koja se gradila u najtežim uslovima, ali i poziva koji, kako sam kaže, nikada potpuno ne napušta čovjeka.
Izvor: Bijeljinska bolnica “Sveti Vračevi”
