Suzana Ranković, sestra Dalibora Todorovića Dače (24), koji je jedan od devetoro ubijenih mladih ljudi u masakru kod Mladenovca 4. maja 2023, danas je, na godišnjicu svirepog zločina, pročitala potresno pismo, koje je posvetila svom pokojnom bratu.
Njene bolne riječi prenosimo u cjelosti:
Rođeni moj i najljepše oko moje. Nezaboravni osmjehu i snažni zagrljaju moj, nedostaje mi onaj mio glas tvoj. Nedostaje mi sve i svaki dan je teže, od kada te nema, svaka uspomena naša za tebe još više me veže. Znam da ovo pismo pročitati nikada nećeš, ali znam da si sa mnom i uz mene. Ja se za tebe molim i stalno palim kandilo i svijeću i nikada te, rođeni, zaboraviti neću. Da tvoja duša uvijek ima mir, za mene je tvoj spomenik svijet kao za nekog manastir. Sada si moj anđeo čuvar koji mi vjetar u leđa daje, koji me gura kad krenem da tonem i vjeru za život mi daje. Htjela sam ti reći da duša mi je ostala ista, da ovo srce što nepravilno u meni kuca, u leđima ima noževa trista.
Da ti kažem da sam danju sve što moram, a noću sve što jesam. Podnosim jer imam razlog da živim iako bih kod tebe rado, ali zbog jednih mališana zlu ne dam i ružnim mislima ni da naviru. Samo mi je jedna muka, kad vidim majku koliko pored spomenika kuka, i sa korpom ide ka tebi, a znam da, kad treba da krene kući, vratila se ne bi.
I koliko proklinje svaki dan zašto nisi pokraj nje i što si tamo sam. Teško je slušati majčine riječi, čak je ne mogu utješiti i da hoću, ali svaku noć otplačem jer njen glas kroz suze ja kao da čujem i ne mogu zbog svega da spavam. Noć je puna tišine, tuge i bola. Noću ti svaku pjesmu pišem i tako već godina prolazi i sa svakom nizaće se po neka bora, naše uspomene čuvam i živim kroz njih, pa ti često posvetim stih. Još uvijek, kad zatvorim oči, mogu te vidjeti, u svakom vidu, u autu, na traktoru, u kamionu, na korpi i kao malog u svome krilu. Žalim za onim poslednjim pozivom.
U našoj kući sve je isto, ništa se promjenilo nije, samo slike po policama se nižu i doliva se u kandilo ulje koje se godinu dana ugasilo nije. U svakom kutku kuće te zamisliti mogu. Još uvijek plamen trepti i kroz prozor može se vidjeti noću i ta tišina koja danonoćno oko kuće se vije, dok ni roditeljima do života nam nije. I tvoja soba ostala je ista, svaka stvar koju si ostavio stoji da te čeka, mi se nadamo uvijek doći ćeš, ali samo nada ostala je neka. Tvoja Jana već uveliko priča i stalno ti dolazi i pali svjeću, ljubi tvoje slike i žao mi je što vidjeti svoga ujku nikada neće, ali ću joj uvijek pričati kako si bio srećan kad se rodila i da si rekao: ‘Daliborka, moja mala sada se rodila’.
Žalim za onim našim poslednjim pozivom na koji mi se nisi javio. Znam, pozvala sam kasno jer tada, u tom trenutku, bio je kraj, ni slutila rođeni nisam da si tada otišao u raj. Voljela bih da te sanjam onako stvarno kao da si tu, da ti ovo sve kažem što pišem i da te ja neprestano volim i ako više nisu tu. Za mene si samo otišao na put, i znam da ćemo se jednog dana sresti i mnogo više novosti sa sobom ponjeću, da ti pričam šta je sve bilo otkad nisi na našoj adresi. Tata još u tvoju sobu ušao nije, već godinu dana u sebi ogromnu tugu krije, osjećam dok sjedim pored njega da mu se duša u suzama guši, želi da bude jak ali u njegovom pogledu i svijet mu se ruši. Beti još uvijek reaguje na zvuk tvog automobila, iako ga sada vozi tata, još uvijek na tvoje ime otrči do vrata, ali se brzo vrati. Imam osjećaj da i ona ovu tugu shvata. Mica nam i dalje dolazi često i njeni snovi su se srušili te noći kad je čula da tebe nema i da ni njoj više nećeš doći. Ali da znaš, divne bukete tebi donosi, a kako sam je zamišljala sa cvjetom i bijelim velom u toj njenoj loknastoj kosi.
Sve su naše snove uzeli i sreći našoj preprečili put, koliko je teško živjeti sa ovim to znamo mi koji smo ovako nešto doživjeli prvi put. Mislim da novo ništa nema, a i da ima, mene više ne zanima ta tema. Društvo ti dolazi često, niko te nije zaboravio, znaj. Toliko si bio jedinstven i dobar i zaslužio si samo Božiji raj. I ne brini za mamu i tatu, tu sam za njih, sve što treba. Stalno sam kod tebe i njih, i vjerujem da sve to pratiš i gledaš sa neba. Voli te sestra tvoja, znaš da si bio prva ljubav moja i hvala ti za 25 godina ljubavi, sreće i smijeha. Bio si moj ponos i žao mi je što nam je ovakva sudbina prokleta. Tvoja rođena Suzana Ranković, prenosi Blic.
Podsjetimo, 4. maja prošle godine ubijeno je devet osoba, dok je 12 ranjeno. Ubijeni su Dalibor Todorović Dača (24), Kristina Panić Kika (18), Milan Panić Miksa (22), Petar Mitrović (25), Nemanja Stevanović (21), Lazar Milovanović Laza (19), Marko Mitrović Mare (18), Aleksandar Milovanović Aca (17) i Nikola Milić (14).
(SrpskaInfo)
