Teško pričam o ovome, jer postoje rane koje ni vrijeme ne nauči čovjeka kako da objasni, ovu priču ne pričam zbog sažaljenja, niti zato što želim bilo kakvu korist od nje. Pričam je zbog svojih roditelja, zbog ljudi koji su stvarali Republiku Srpsku i zbog njihovih porodica koje su zauvijek ostale svjedoci jednog teškog vremena…
“Danas ovo ne govori dijete poginulog borca. Ovo govori odrasla, ostvarena žena, supruga i majka.Govori otomak heroja. Zovem se Branislava Marković. Rođena sam 1983. godine u Sarajevu, kao drugo dijete oca Miroslava i majke Gordane. Imam stariju sestru. Sve o čemu danas govorim dogodilo se 19. jula 1992. godine,na samom početku rata. Ja sam tada imala devet, a sestra trinaest godina”, priča za Srnu Branislava.
Ona u svom sjećanju/svjedočenju kaže da su jo i otac i stric bili su rezervni oficiru JNA.
“Kada je počeo rat, otac je majku, sestru i mene sklonio na Pale, zajedno sa stričevom porodicom i bakom. Tog dana otac i stric bili su u kasarni u Mišoči kod Ilijaša. Stricu je bio rođendan. Dok su izdavali hranu iz magacina za vojsku, iza njih je pala granata”, prisjeća se ona.
Dodaje da je stric poginuo na licu mjesta, a otac je preminuo tokom transporta prema Palama.
“Sjećam se svakog detalja tog dana. Bila je nedjelja. Pravila sam palačinke koje od tada više nikada nisu imale isti ukus. Na vrata vikendice došao je moj najmlađi stric da nam saopšti šta se dogodilo”, kaže I dodaje da je počeo je pričom da su ranjeni i da nije strašno, ali kada su iza njega ušli bolničari, znala sam da nije istina. Molila sam ga da mi kaže šta se desilo”, priča Branislava.
Dodaje – plakao je, rekao je da je stric poginuo, a da je tata ranjen i da će biti dobro. “A onda se iz kuće začuo bakin jauk i tada sam shvatila da ni mog oca više nema”, rekla je.
“Taj osjećaj bola, praznine i nemoći ostaje zauvijek urezan u dijete…Krenuli smo na sahranu u Ilijaš vojnim minibusom. Moj stric je vozio ispred nas sa sinom mog pokojnog strica, dječakom od svega šest godina. Majka, sestra i ja sjedile smo iza vozača. U Sumbulovcu su nam se pridružili ljudi koji nisu imali prevoz, iako su znali da idu na sahranu”, govori Branislava.
Kod Ljubine, navodi, u blizini kaFane „Ranč“, naišli smo na prepreku od pijeska i kamenja, a stric koji je bio ispred uspio je da prođe, ali onda je počela pucnjava sa svih strana.
“RaFali, detonacije, trombloni. Ne znam koliko je trajalo. Meni je izgledalo kao vječnost.Majka nas je instinktivno oborila preko sjedišta i svojim tijelom zaštitila nas dvije. Od straha nije ni osjetila da su joj leđa puna gelera i da joj je kroz ruku, kojom je pokrivala moju glavu, prošao metak”, rekla je ona.
Vozač nije stao, nastavlja, vozio je dalje, na probušenim gumama, praktično na Felnama, samo ponavljajući: „Ima li iko živ?“
Uspio je, kaže, da nas izvuče na srpsku teritoriju.
“Kada smo stali, prizor je bio strašan. Ljudi iz autobusa bili su mrtvi ili ranjeni. Vojnici koji su bili u pratnji nisu stigli ni da uzvrate vatru. Majka, baka i strina bile su ranjene. Sestra, vozač i ja jedini nismo imali Fizičke povrede. Moja kosa i majica bile su potpuno krvave. Mislili su da sam ranjena, ali to je bila krv moje majke koja me je svojim tijelom spasila”, govori Branislava Marković .
Kasnije su novine pisale, dodaje, da je cijeli minibus bio izrešetan, osim sjedišta na kojima smo sjedile sestra i ja.
“Ni jedna rupa od metka nije bila na njima. To je bila samo Božija volja. Deda i najmlađi stric otišli su da sahrane mog oca i strica, dok su baka, majka i ostali ranjeni prevezeni prema bolnici na Palama. Kada smo stigli, baka je ležala ranjena u hodniku. Svjesna svega,rekla je samo: „Spasavajte djecu, mene pustite“”, priča Branislava i dodaje da je prebačena za Beograd, ali je ubrzo preminula.
“Da li od rana ili od tuge, to vjerovatno samo Bog zna. Sahranjena je pored svojih sinova. Deda je živio do 2000. godine. Održala ga je vjera. Kada bi bilo najteže, govorio je: „Samo Bog zna zašto nam se ovo desilo,“ kaže Branislava,djevojčica koja se tog jutra probudila kao dijete, istog dana je i odrasla.
Sestra i ja, kaže, preko noći smo postale odrasli ljudi, bez djetinjstva, bez puberteta, spremne da se borimo sa životom,a najvažnije nam je bilo da preživi naša majka.
“Poslije njenog oporavka vratile smo se u Ilijaš, gdje su ratna dejstva i dalje trajala. Život u skloništima,strah i borba za goli opstanak postali su svakodnevica. A onda je, samo godinu dana nakon smrti mog oca, poginuo i brat moje majke, sa svega 24 godine”, kaže ona .
Dodaje da nakon Dejtonskog sporazuma odlaze u Brčko — grad za koji tada nije ni znala da postoji,alternativni smještaj, nova škola, nova sredina, bez ikoga svog,samo nas tri.
“Danas, kada imam svoju djecu, tek sada potpuno razumijem kakvu je snagu imala moja majka. Koliki je strah nosila u sebi i kakav je borac bila. Koliko god moj otac za mene bio heroj, ništa manji heroj nije ni moja majka. Tiho i dostojanstveno, bez pomoći i bez predaha, živjela je samo za nas dvije. Bez svojih želja, bez svog života. Sestra i ja završile smo državne Fakultete. Ne zato što nas je tjerala, nego zato što nismo željele da iznevjerimo njenu žrtvu”, priča Branislava.
Učile smo i borile se sa željom da uspijemo, napominje, da joj olakšamo život i da jednog dana bude ponosna na nas.
“Danas sa ponosom mogu da kažem da smo uspjele. Ostvarene smo žene, i porodično i poslovno.Jake, jer teška vremena stvaraju jake ljude. Naša majka danas uživa u plodovima svoje žrtve. Majka je često najtiši, a najveći heroj jedne porodice. Kada se sve ruši, kada nestane oslonac, upravo majka pronađe snagu koju ni sama nije znala da ima da zaštiti, podigne i izvede svoju djecu na pravi put”, priča ona za Srnu.
Nekada ranjena, umorna i slomljena iznutra, dodaje, ona ipak nastavlja dalje zbog budućnosti svoje djece.
“Ne potcjenjujte svoju snagu.Možda danas mislite da je teret prevelik i da vas niko ne vidi, ali vaša borba ostavlja trag koji će vasa djeca nositi cijelog života. Ljubav, požrtvovanost i dostojanstvo kojim ih podižete postaju njihov temelj. .. I kada dođu bolji dani, djeca neće pamtiti koliko je bilo teško nego koliko je njihova majka bila hrabra”, kaže Branislava koja danas sa porodicom živi u Bijeljini.
Sestra i ja , navodi, trudimo se da joj drugi dio života bude ljepši od prvog.
“I postoji još nešto što smatram veoma važnim — koliko god da je bilo teško, a bilo je preteško,nikada nismo pomislile da odemo iz Republike Srpske. Naš otac je učestvovao u njenom stvaranju, a na nama je da svojim radom i životom doprinesemo da bude bolje mjesto za našu djecu. Smatram da mu toliko dugujemo”, kaže Branislava.
Poslije svih ovih godina,priča ona, ja više nemam prava sjećanja na svog oca, pamtim ga uglavnom sa FotograFija.
“Ali ponos koji osjećam nikada nije izblijedio.Ako ova priča pomogne makar jednom djetetu koje danas prolazi kroz gubitak, strah ili teške životne okolnosti da shvati da nada postoji — onda je imala smisla”, dodaje ona.
Jer koliko god nekada izgledalo nemoguće, ističe, čovjek može da preživi i ono što misli da ne može.
“A poslije najveće tame ipak dođe svjetlo. I zato ostajemo ovdje. Jer sunce tuđeg neba nikada ne grije kao ovo naše”, zaključuje u svjedočenju za Srnu Branislava Marković.
(Srna)
