Alzheimerova bolest je najčešći oblik demencije starih osoba postepeno napredujućeg toka sa karakterističnom kliničkom slikom i specifičnim degenerativnim promjenama mozga. To je sporo progresivno degenerativno oboljenje mozga koje dovodi do intelektualnog propadanja, promjena u ponašanju, a kasnije i fokalnih neuroloških ispada. Ona čini nešto više od polovine slučajeva svih tipova demencije. Gotovo jedna četvrtina populacije preko 85 godina života ispoljava znake Alzheimerove bolesti (AB). Četvrti je uzrok smrti kod starih osoba, odmah iza kardiovaskularnih, cerebrovaskularnih i malignih bolesti. Savetuje se svim osobama koje odu u penziju, da se zdravo hrane, da budu fizički aktivne i da ne prestanu da rade na sebi.
Prve smetnje koje se javljaju u AB su veoma blage I skoro neuočljive. Ne postoji određeni trenutak kada je bolest počela. Nekad se ukućani ili prijatelji tek naknadno sjete prvih simptoma koji su se javili i nekoliko godina prije trenutka kada su aktuelne smetnje postale alarm za stručnu pomoć. Bolesnik postaje neefikasniji i manje spontan. Okolina može da primjeti da osoba ponavlja iste stvari, da se ne sjeća skorijih događaja, gdje je nešto ostavila i slično. Bolesnici mogu da se žale na povremene smetnje pamćenja, koje je teško razdvojiti od benigne staračke zaboravnosti koja se sreće i kod zdravih, a pogotovo starijih osoba. Sa daljim razvojem AB postaju sve uočljivije smetnje prisjećanja imena ljudi, telefonskih brojeva, naziva predmeta. U srednjem stadijumu počinju da zaboravljaju poznata lica ili ih zamjenjuju, gube niti interpersonalnih odnosa, zaboravljaju prostorne relacije i mogu da se izgube van kuće, a kasnije ne mogu da se snađu ni u sopstvenoj kući i nekad misle da su u nepoznatoj sredini. U kasnijim stadijumima teško prepoznaju i najbliže rođake i prijatelje, pa i svoj lik u ogledalu. Vremenom se mijenja ličnost.
Najveći problem u zbrinjavanju ovih bolesnika predstavljaju upravo poremećaji ponašanja. To su depresija, poremećaji spavanja, agitacija, agresija i psihotičnost ( sumanute ideje i halucinacije ).
Bolesnici mogu da pokazuju sumnjčavost u svoju okolinu, misle da ih neko potkrada kada ne mogu da se sjete gdje su nešto ostavili. U završnim fazama nastupa emocionalna zaravnjenost, razumijevanje i produkcija govora su sve slabiji, do nivoa mutizma, više ne prepoznaju ni svoje najbliže članove porodice, ne snalaze se u sopstenom stanu ili kući, da bi potom postali sve manje pokretni i najzad vezani za postelju i inkontinentni. U toj fazi su potpuno zavisni od okoline. Ne mogu da kontrolišu ni mokraću ni stolicu. Javlja se otežano gutanje i gubitak na tjelesnoj težini što je loš prognostički znak. Bolesnici koji požive dovoljno dugo na kraju se nalaze u vegetativnom stanju. Umiru od komplikacija kao što su inanicija, aspiraciona ili hipostatska pneumonija, plućna embolija, urinarna infekcija ili inficirane dekubitalne rane. Dužina života je različita i dosta varira, ali bolest najčešće traje 8-12 godina. Prosječno trajanje AB je oko 8,5 godina.
Opširnije o Alzheimerovo bolesti na web stranici Bolnice Bijeljina.
(JZU “Bolnica “Sveti Vračevi” Bijeljina)
