Stari Bijeljinci još pamte opančare, abadžije, kolare, kovače, krojače, stakloresce, limare, ali danas, od brojnih zanatlija u Bijeljini, opstalo je tek nekoliko.
Đorđe Drvenica (71) iz Bijeljine jedini je ćurčija u Semberiji, ali i široj regiji, koji se bavi nekada veoma cijenjenim zanatom više od pet decenija.
Radnja Đorđa Drvenice danas je jedna od rijetkih u poznatoj Nušićevoj ulici, u kojoj su zlatnih sedamdesetih godina radile brojne zanatlije svih profila. Ovaj zanatlija, zlatnih ruku, potiče iz stare zanatlijske porodice. Zanatima su se, kaže, bavili njegov otac, djed i ujaci.
– U ovu radnju, koju je moj otac osnovao 1941, ušao sam kao trinaestogodišnjak daleke 1961. Školu baš i nisam volio, pa izbora nisam ni imao. Tada se znalo, ko uči – školuje se, ko neće – mora da radi. Jedno jutro majka mi je rekla da me otac očekuje u radnji. Tada sam se opasao keceljom i do dan-danas je ne skidam. Upisao sam šegrstku školu, završio zanat, oženio se i stekao djecu, a radnju sam preuzeo kada mi je otac, iznenada, umro 1976. Volim ovaj zanat, miris kože mi je u krvi. Već 61 godinu svako jutro sam u radnji od pola šest. Dolazim iako po dva, tri mjeseca ne pazarim ni jednu marku. I to je tako od 1992, da bi prava katastrofa nastupila 2000. Da mi nije djece, ne bih imao od čega da živim – priča Drvenica.
Nekada su zanatlije u Semberiji, koji su bili najbrojniji i predstavljali privredni potencijal, imale pune ruke posla. Nažalost, posljednjih godina mnoge zanatske radnje su stavile katanac na bravu. Drvenica se sa setom sjeća vremena kada industrija nije bila razvijena i kada su ljudi sa sela dolazili u varoš da se obuku i obuju kod zanatlija. Radilo se i danju i noću , zarađivalo se i moglo se steći.
– Najviše posla smo imali u zimskim mjesecima, i to pijačnim danima, utorokom i petkom. Pazari su bili u visini današnjih 2.000 do 3.000 maraka. Pravio sam po 500, 600 kožuva, a danas godišnje 10, i njih ne mogu da prodam. Sav seoski živalj oko Bijeljine, a Semberija ima 50 i nešto sela, oblačio se u mojoj radnji. I žene i muškarci nosili su kožuve, šubare, ruske kape. Danas tih ljudi više nema, a nema ni onih zima sa minus 20 Celzijusa. Našoj propasti doprinijele su i radnje polovne robe, te kineske prodavnice, u kojima se zimske jakne mogu kupiti budzašto. A tek rijetki cijene kožu. Dođu ovi naši iz inostranstva, dive se tom zanatu, ali od divljenja se ne može živjeti – priča ovaj poznati i ugledni Bijeljinac za Srpskainfo.
Njegova radnja i danas je, kaže Đorđe Drvenica, ambasada u malom. Okupljaju se tu stari Bijeljinci, njegovi prijatelji, ali i putnici namjernici iz cijelog svijeta.
BEZ ŠEGRTA 30 GODINA
Žao mu je što će ovaj zanat izumrijeti. Šegrta nije ima 30 godina niti ko od djece pokazuje interesovanje za ćurčijski posao.
– U moje vrijeme u šegrtskoj školi je bilo petnaestak zanata sa više od 320 učenika. Bilo je i tada odličnih i vrlodobrih i oni odoše na studije, a zna se – dobri, dovoljni i jediničari na zanat, pa biraj gdje ćeš. A danas roditelji imućni i hoće samo da djeca završe fakultete, pa se pitam gdje će ta omladina raditi. A zanat ko izuči uvijek ima hljeb u rukama – savjetuje Drvenica.
(SrpskaInfo)
