Aditivi se dodaju u hranu da bi je obojili, konzervisali, kako bi joj se stabilizovao ukus i sl. Postoje prirodni aditivi poput limunske kiseline i pčelinjeg voska te umjetni aditivi.
Većina aditiva nije štetna, a oni koji mogu biti opasni za zdravlje moraju se po važećim propisima koristiti u ograničenim količinama. Ipak, to nije dovoljna zaštita potrošača jer potrošač ne zna koliko neke namirnice smije pojesti, a da ne unese preveliku količinu štetnog aditiva u sebe.
Pojednostavljena definicija prehrambenih aditiva govori kako je riječ o tvarima određenog hemijskog sastava koje se dodaju hrani u procesu tehnološke proizvodnje i obrade, a s ciljem očuvanja osnovnih svojstava ukusa, mirisa i same konzistencije.
Nekad davno, ljudi su sami pomoću određenih postupaka konzervisali hranu kako bi produžili njen rok trajanja, stoga se može reći da je dobra strana priče ta što je pomoću aditiva danas postignuta visoka sigurnost proizvoda. Zašto onda svi panično okreću pozadinu artikala ne bi li provjerili koliko aditiva sadrži omiljeni proizvod?
Naime, samo prisustvo aditiva u hrani mijenja neke njene izvorne karakteristike. Ponajprije djeluje na ujednačen kvalitet proizvoda i postiže da nam određene sezonske namirnice budu dostupne tokom cijele godine. Iako smo se nekada zgražavali nad tim, danas nas komocija uči da bez problema usred zime jedemo paradajz.
To da je paradajz uspio preživjeti dugoročno skladištenje, možemo da zahvalimo upravo prisustvu aditiva, odnosno tvari za konzervisanje koje su uspjele spriječiti njegovo kvarenje. Osim ujednačenog kvaliteta, prehrambeni aditivi u hrani zadržavaju ili mijenjaju sam izgled namirnice i to u vidu bojila.
Neki aditivi vežu vodu u proizvodu, kao na primjer fosfati u kobasicama ili hrenovkama, dok drugi omogućavaju izradu “novih” proizvoda, što je najčešće slučaj kod energetskih pića itd.
EKONOMSKO GLEDIŠTE
Ovdje ne treba zanemariti ni ekonomsku računicu jer široka i dostupna ponuda umanjuje cijenu proizvoda. Sve što nađemo u trgovini, a znamo da tamo ne bi trebalo biti jer jednostavno nije sezona, našli smo zbog razvoja tehnologije proizvodnje hrane, ali i primjene aditiva.
Razbijmo ovdje i iluzije onih naivnih – nema laganih proizvoda bez sladila i emulgatora, nema gotovih jela bez pojačivača ukusa, nema hrane koja može stajati duže od nekoliko dana, a da to nije potpomognuto nekom vrstom konzervansa, stabilizatora ili druge tvari. Ukoliko iza zgrade nemate vlastiti vrt, zaboravite na prehranu oslobođenu aditiva.
E-BROJEVI
S obzirom na to da se nalazimo u šumi informacija, prepoznavanje aditiva se odvija putem E-brojeva koji predstavljaju opšteprihvaćenu oznaku u cijelom svijetu. E-brojevi osiguravaju lakše označavanje i prepoznavanje te potvrdu toksikološke evaluacije i klasifikacije aditiva.
Iako se aditivi dijele u nekoliko grupa, postoje određena pravila numerisanja:
- bojila – 100-181
- konzervansi – 200-285 i 1105
- antioksidansi – 300-340
- regulatori kiselosti – označavaju se različitim brojevima
- zgušnjivači/emulgatori – 322, 400-499 i 1400-1451
- tvari za sprečavanje zgrudnjavanja – 550-572,
- pojačivači ukusa – 600-650
- tvari za poliranje – 900-910
- tvari za zaslađivanje – 420, 421, 950-970
Iako aditivi omogućavaju vrlo visoku sigurnost proizvoda u tehnološkom smislu, neke ipak ne prati dobar glas i mogu naštetiti zdravlju.
Upravo iz pomenutog razloga, potrošači se sve više informišu o onome što unose u organizam, a posebno ona grupa koja već ima određenih zdravstvenih problema.
S obzirom na to da aditivi u hrani predstavljaju kontroverznu temu, postoji jasan zakonski okvir za njihovo označavanje. Kao i u ostatku svijeta, tako i kod nas postoje posebne odredbe koje se bave označavanjem prehrambenih aditiva te je proizvođač hrane zakonski primoran označiti sve aditive u nekom prehrambenom proizvodu. Prije nego što do toga uopšte i dođe, sprovode se opsežni postupci ispitivanja o količini i načinu upotrebe određenih aditiva u hrani kao i njihovom djelovanju na čovjekovo zdravlje. Ovdje se najprije misli o oprezu prekomjerne količine koja bi ga narušila, no istina je da se i aditivi koji su prošli sve procedure povezuju s određenim bolestima.
NAJOPASNIJI PREHRAMBENI ADITIVI
Iako ima nekoliko zlih E-brojeva kojih se treba čuvati, najopasniji je E621.
Naime, riječ je o mononatrijevom glutaminatu (MSG) navedenom na deklaracijama proizvoda pod oznakom E621, a njegova česta upotreba može naškoditi čovjekovom zdravlju u vidu pojačanog lupanja srca, bolova u prsima, glavoboljama, mučninama, vrtoglavici i sl., a posebno se smatra da velika količina ovog aditiva pobuđuje receptore živčanih ćelija i vodi do njihovog odumiranja. E621 je sam opasan, ali u kombinaciji s E626 do E635 može uzrokovati još veću štetu, stoga se zna dogoditi da ih proizvođači hrane razdvajaju.
MSG predstavlja pojačivač ukusa, a sastoji se od natrijuma i glutaminske kiseline. Ova potonja djeluje na receptore na jeziku i u mozgu, koji hranu registriruju kao ukusniju. Postoji i kontroverznije mišljenje kako MSG napada krvno-moždanu barijeru, odnosno odbrambeni sistem koji ima funkciju sprečavanja ulaska toksina u mozak te svojim pojačanim podražajima iscrpljuje ćelije mozga, što može uzrokovati njegovo oštećenje.
MSG pored toga može biti uzrok i pojavi gojaznosti s obzirom na to da ponajprije djeluje na hipotalamus, odnosno dio mozga odgovoran za regulaciju osjećaja gladi te na taj način u nama stvara izuzetnu želju za hranom.
MSG se možem naći u mnogobrojnim proizvodima, od instant supa, gotovih jela, brze i smrznute hrane, dodataka jelima, grickalicama, margarinu, senfu, žvakaćim gumama, topljenom siru, tjestenini.
OD OSTALIH ADITIVA KOJE JE POŽELJNO IZBJEGAVATI IZDVAJAJU SE:
Natrijev nitrit – konzervans, služi za očuvanje, boju i ukus mesnih proizvoda. Može se naći u panceti, pršutu, hrenovkama, dimljenoj ribi i usoljenoj govedini.
Butylated hydroxyanisole (BHA) i butylated hydrozyttoluene (BHT) – antioksidansi, koriste se za očuvanje hrane i sprečavanje oksidacije. Nalaze se u žitaricama, žvakaćim gumama, čipsu i biljnim uljima.
Monosodium glutamat – aminokiselina, koristi se kao pojačivač ukusa u supama, salati, čipsu i smrznutim jelima.
Propil-galat – konzervans koji sprečava kvarenje masti i ulja. Nalazi se u mesnim proizvodima, kockama za supu i žvakaćim gumama.
Olestra – sintetička mast koja sprečava apsorpciju masnoća iz probavnog sistema. Moguće ju je naći u čipsevima.
Kalijum-bromat – koristi se kao dodatak za povećanje volumena u bijelom brašnu, hljebu i pecivima.
GOVOREĆI O E-BROJEVIMA, NAJBOLJE JE IZBJEGAVATI SLJEDEĆE:
E102, E 104, E107, E110, E120, E122, E123, E124, E127, E131, E132, E133, E142, E150, E151,E153, E154; E171, E173, E210, E220, E223, E232, E249, E250, E284, E285, E310, E311, E312, E320, E321. E308, E407, E472, E473, E512, E553, E620, E621, E622, E626, E942, E950, E951, E952, E954, E1440.
EDUKUJTE SE
Jasno je da su aditivi danas u prehrambenoj industriji nezaobilazni. Oni čine hranu primamljivijom, dugotrajnijom, izazivaju izuzetnu želju za njenim unosom. Gotovo je nezamislivo na koje bismo sve namirnice morali zaboraviti da aditiva kojim slučajem nema.
Stoga, zaključak je kako ih ne možete izbjeći. Ono što možete je edukovati se o onim najštetnijim i probati ih izbjeći kada je to moguće. Upozorenja se posebno odnosi na one najosjetljivije, djecu i pripadnike starije dobne grupe. No opšte pravilo vrijedi za sve – što je deklaracija “kraća”, to je sadržaj proizvoda “zdraviji”.
Izvor: Nezavisne novine
