Davne 1917. godine, po nekim podacima i znatno ranije, dakle, prije više od stotinu godina, počela je izgradnja pruge uskog kolosijeka na relaciji Bosanska Rača – Bijeljina – Ugljevik. Popularni „ćiro“ bio je dugo ponos Semberaca i njihova jedina veza sa svijetom.
Prugu su većinom gradili zarobljenici iz Prvog svjetskog rata, a bila je duga oko 44 kilometra. Širina kolosijeka iznosila je svega 0,60 metara. Kolosijek je krajem 1921. godine proširen na 0,76 metara, odnosno na širinu kolosijeka tadašnjih pruga u BiH.
Pruga Bosanska Rača – Bijeljina – Ugljevik imala je veliki privredni značaj, posebno zbog eksploatacije uglja iz ugljevičkog rudnika i ugljenokopa u Mezgraji. Prije izgradnje pruge ugalj je do potrošača u Bijeljini i drugim naseljenim mjestima dopreman volovskim i konjskim zapregama.
Hroničari bilježe da je 1927. godine preko rijeke Save, od Bosanske do Sremske Rače, izgrađena dvoužetna žičara u dužini od 4.200 metara, čiji je kapacitet bio 60 tona uglja na čas. U to vrijeme je i počela veća isporuka uglja željeznicom, jer je željeznica bila glavni potrošač uglja iz ugljevičkog ugljenokopa. Ove požutjele fotografije i danas, stotinu godina kasnije, bude sjećanje na neka davna vremena kada se putnici i roba prevozili „ćirom“.
Pruga uzanog kolosijeka ukinuta je 1979. godine, dok je šinobuski saobraćaj na pruzi Bijeljina – Ruma prekinut u junu 2005. godine. Obrazloženje je bilo, nerentabilna pruga, nesigurna za saobraćaj. Odnedavno, Bijeljina nema ni staru željezničku stanicu, koja je srušena. Na toj lokaciji predviđena je izgradnja nove Autobuske stanice.
