Ekranitis ili zavisnost od ekrana još nije dijagnoza, ali je stanje alarmantno jer prekomjerna upotreba moderne tehnologije od najranijeg doba uništava kompletan razvoj djeteta, upozorava defektolog Kosana Nikolić.
Ona kaže da se ekranitis često poistovjećuje sa autizmom jer imaju slične simptome – problem sa pažnjom, usmjeravanjem pogleda, negovorenjem, problem sa motoričkim pražnjenjem u vidu određenih stereotipija i ponavljanja. “Mi smo u 21. vijeku i djeca, naravno, treba da prate tehnologiju, ali po formuli – pola sata ekrana i sat vremena igre napolju. Ako izloženost ekranu traje po pet ili više časova, time uništavamo razvoj djeteta”, rekla je Nikolićeva Srni. Osim nemara roditelja, ističe ona, tu je i neznanje, jer mnogi od njih misle da je ekran edukativan i da dijete gledajući uči. “Djeca su prirodno stvorena da mogu da jedu bez ekrana, da se igraju. Dovoljno je samo 15 dana da izbacite sve uređaje iz kuće i nakon toga dijete krene da vas doživljava, tu je, vraća se, budi se”, kaže Nikolićeva. Prema njenim riječima, u ranom razvoju djeteta do treće godine ono treba da pokreće ruke i prste, da skače, trči, vrti se u mjestu, da blebeće, umjesto da bude nijemi posmatrač ekrana. “Jedan od razloga za stalno povećanje broja djece sa teškoćama u razvoju je to što smo djeci dopustili da rade kako žele, smatrajući da treba da ih zaštitimo, umjesto da ih osnažimo”, navodi Nikolićeva. Ovakve greške u vaspitanju ona naziva djetijarhatom, gdje je sve pušteno djeci na slobodu. “Svake godine je sve više djece sa poteškoćama jer im mi uništavamo razvoj, promijenila se sredina i vaspitanje i tu je došlo do problema. Imamo djecu koja su u djetijarhatu – sve im je pušteno na slobodu, nemamo zahtjeve prema njima, a imaju sva prava”, pojašnjava Nikolićeva. Ova mlada žena sa zvanjem specijalni edukator rehabilitator, što je novi naziv za staro zanimanje defektologa, ima u svojoj porodici rođaka sa autizmom, zaposlena je u osnovnoj školi u bijeljinskom naselju Janja gdje radi sa četvoro učenika sa posebnim potrebama, terapeut je i, zajedno sa koleginicom logopedom i surdoaudiologom Lidijom Ristić, jednom sedmično u prostoru uređenom kao igraonica pruža podršku djeci sa teškoćama u razvoju.
SVE VIŠE DJECE SA GOVORNO-JEZIČKIM SMETNJAMA
Logoped Lidija Ristić zaposlena je u Prvoj osnovnoj školi u Brčkom i u praksi svjedoči da 80 odsto prvačića ne izgovara pravilno sve glasove maternjeg jezika. “Sve je više djece sa govorno-jezičkim smetnjama u ovoj eri moderne tehnologije koja im je dostupna od najranijeg uzrasta, pa imamo djecu od tri godine koja još nisu progovorila, što je još najblaži problem koji se brzo rješava kada se dijete uključi u tretman”, kaže Ristićeva. Ona navodi da je probleme važno uočiti i rješavati što ranije, jer su tada rezultati terapije i tretmana najbolji, a problemi se usložnjavaju početkom školovanja jer dijete sa govorno-jezičkim smetnjama kasni za vršnjacima i sve teže ih sustiže. “Stimulativna sredina najvažnija je u prve tri godine života kada je najbitnije da roditelji iniciraju komunikaciju kod djeteta, da ono učestvuje u svakodnevnim aktivnostima, jer se na taj način razvijaju motorika i govor koji su povezani”, ističe Ristićeva i poručuje roditeljima – isključite ekrane i igrajte se sa djecom. Prema riječima logopeda, pri procjeni razvoja gleda se da li dijete uspostavlja interakciju sa roditeljima i vršnjacima, da li razumije jednostavne naloge u skladu sa uzrastom, a govor je nešto što dolazi nakon toga. “Djetetu je potrebna dvosmjerna komunikacija, licem u lice, bitno je da se razvije kontakt očima”, ističe Ristićeva i navodi da dijete mora motorički da bude u skladu sa uzrastom da bi se javio govor. Prvenstveno se, kaže, mora razviti maternji jezik i do treće godine dijete treba da usvoji bazu maternjeg jezika, a tek nakon toga mogu da se uče i strani jezici. “Imamo roditelje koji su ponosni što im dvogodišnjak ili trogodišnjak govori neke riječi na engleskom, što je problem ako dijete nije najprije ovladalo maternjim jezikom, jer sve što djeca u tom uzrastu izgovaraju na stranom jeziku su nefunkcionalne riječi koje nisu komunikacija, nego opsesivno ponavljanje riječi sa ekrana koji okupira njihovu pažnju”, objašnjava Ristićeva.
JEDNA IGRAČKA RAZVIJA MAŠTU, 50 IH STVARA KONFUZIJU
Šestogodišnju svakodnevnu praksu u radu sa djecom koja imaju teškoće u razvoju Nikolićeva i Ristićeva sumiraju u poruku roditeljima da je njihova uloga najvažnija u prve tri godine života djeteta i da u tom periodu treba da budu uključeni i posvećeni pravilnom razvoju. “Najvažnije je da se igraju”, kažu one, ali upozoravaju da djetetu ne treba dati 50 igračaka jer ga to neće stimulisati, nego stvoriti konfuziju, a jedna igračka razvija maštu, od nje dijete stvara i kreira. Kao važno za rani razvoj navode rad na finoj i gruboj motorici, da dijete skoči, trči, padne i ustane, preskoči, okrene se, vrti u mjestu, da hvata rukama predmete i hranu. Djeca moraju da učestvuju u svakodnevnim aktivnostima i treba imenovati aktivnosti koje dijete radi, kada se kupa, oblači, krene na spavanje ili u vrtić, treba da se razgovara sa djetetom bez tepanja, na pojednostavljen način, kraćim rečenicama. “Treba tražiti od djeteta, kako bi se razvila potreba i želja za komunikacijom, a ne da vi na njegov pogled znate već šta ono želi i sami mu to ustupate bez da dijete inicira neku komunikaciju”, ističu stručnjaci. Nikolićeva i Ristićeva kažu da u prevazilaženju svakog dječijeg problema, uz stručnjake, najvažniju ulogu ima roditelj koji je i sam uključen u terapiju i omogućava napredak djeteta, ali da je vrlo značajno edukovati i prosvjetare, te obezbijediti podršku unutar cijelog zdravstvenog sistema radi pravilnog rasta i razvoja djece. Ističu da pedijatri, koji prate rani razvoj, treba da što ranije uoče dijete sa poteškoćama i upute ga na pregled defektologu ili logopedu. Nikolićeva i Ristićeva ukazuju da je inkluzija u školama počela, ali na neadekvatan način, jer osim posebnih odjeljenja za djecu sa teškoćama, nema stručnjaka za rad sa djecom koja imaju teškoće, a uključena su u redovan proces nastave. “U bijeljinskim školama ne postoji nijedan stručni saradnik koji je po struci defektolog ili logoped, što je alarmantno”, kaže Ristićeva i navodi da je u susjednom Brčkom taj kadar obezbijeđen u svakoj školi. Prema njenim riječima, prisustvo defektologa i logopeda u školama olakšava obrazovanje djeci, rad nastavnicima i pruža značajnu podršku roditeljima djece sa teškoćama koja je neophodna od svih u društvu.
Izvor: Srna
