Dok većina mladih danas odlazi iz sela, dvadesetjednogodišnji Bojana i Nikola Kostić proširuju porodicu i poljoprivredno gazdinstvo u selu Peljave kod Lopara.
U ovoj porodici poljoprivreda se prenosi sa koljena na koljeno, a mladi bračni par perspektivu vidi u kozarstvu.
Prodaju mlijeko i kozje sireve, a želja im je da povećaju i stado kako bi se ovoj proizvodnji posvetili još ozbiljnije.
Nikola, koji je još kao srednjoškolac obrađivao 200 dunuma zemljišta, priča za Srpkskainfo da je pored obrade zemlje hranio stoku, muzao krave ali i maštao da nađe srodnu dušu koja će dijeliti s njim ljubav prema poljoprivredi. Ističe da mu se ta želja i ispunila.
– Upoznali smo se u školi. Rano smo zasnovali porodici nakon što smo se veoma mladi vjenčali. Otac sam postao nakon svog punoljetsva kada sam dobio ćerku Nikolinu, a nakon godinu dana i sina Georgija. Oni su mi najveće bogatstvo i ako Bog da imaćemo još djece – kaže ovaj mladi poljoprivrednik.
Iako se mladi ljudi u njegovim godinama rijetko opredjeljuju na brak i potomstvo, jer to nosi brojne obaveze, Nikola kaže da se nije pokajao.
– Ja sam našao srodnu dušu. Osobu koja me podržava u svemu što radim. Mladi smo, ali već znamo da cijenimo prave vrijednosti – kaže mladić.
Ovaj mladi bračni par navodi da su „na nogama“ od jutra do mraka, jer su štale pune krave, ovaca, koza i da to sve treba nahraniti.
Ništa im nije teško, srećni su što djeca jedu sve domaće proizvode od jajeta, preko mlijeka do mesa.
„Ko želi da ima, mora da i radi“
Nikola i Bojana sve kroz život vode parolim „ko želi da ima, mora da i radi“ pa im nije teško ljeti ustajati u četiri sata ujutro, a zimi oko šest. Ističu da u ovom domaćinstvu svako zna šta mu je obaveza.
– Tri godine kućimo i gradimo naše malo carstvo. Ustanem, pa prvo pozavršavam obaveze oko djece. Onda muzem koze, namirujem životinje. Čistim, perem, kuvam. Ono što se voli, nije teško – kaže mlada majka Bojana.
Zbog niske cijene kravljeg mlijeka posljednjih godina nisu povećavali broj muznih grla.
Posvetili su se kozarstvu jer su koze na ispaši veći dio godine, a zimi jedu lucerku i djetelinu. Vodi se računa o ishrani jer od toga zavisi kvalitet mlijeka i sira.
– Imamo 20 koza, rase alpine francuske. Radi dobre genetike jarčeve smo uvezli iz Srbije. Za mlijeko i mliječne proizvode tržište imamo. Pravimo četiri vrste kozijeg sira, mladi, slani, suvi i suvi sa ljutom paprikom. Ne možemo proizvesti koliko bi mogli prodati – priča Nikola. Navodi da sir prave Bojanine vrijedne ruke.
– Nikolina baka me naučila. Sirim, pravim, pakujem. Nije komplikovano. Mora se voditi računa o higijeni i kvalitetu. Kupci su zadovoljni, a to je najvažnije – kaže Bojana.
Uporedo sa širenjem porodice i gazdinstva Nikola radi i na usavršavanju znanja. Nakon srednje škole, smjer poljoprivredni tehničar, prekvalifikovao se za veterinarskog tehničara, prvenstveno radi uštede u domaćinstvu.
– Radim u veterinarskoj stanici, a uskoro ću položiti i državni ispit. To iskustvo mi je mnogo dragocjeno. Volim životinje. Volim da radim s njima, a sve što naučim dragocjeno mi je – kaže Nikola.
Kod Kostića važi stara narodna „kuća nije tijesna gdje čeljad nisu bjesna“, jer u devetoročlanom domaćinstvu žive četiri generacije koje se odlično slažu.
Baka Nada ponosna je na na mlade Kostiće.
– Dobra djeca, vaspitana i vrijedna. Slušaju, uče i pitaju što ne znaju. Nije lako baviti se poljoprivredom, pogotovo danas kad svi gledaju kako da odu sa sela u grad. Ali evo Nikola i Bojana su dokaz da nije bitno gdje se živi, nego kako. Najvažnije je da su u kući zdravlje, mir i sloga – kaže baka.
U stopu prati oca
Kao što je Nikola u djetinjstvu trčkarao za djedom i pomagao mu oko stoke, tako i mali Georgije, koji će uskoro napuniti dvije godine, u stopu prati oca.
Poljoprivreda će, po svemu sudeći, ostati tradicija Kostića.
Nadaju se da će uspjeti da ostvare planove i u budućnosti biti prepoznatljivi po zdravim proizvodima – djelu njihovih vrijednih ruku.
