Miloša Boškovića iz Ilijaša i Vasu Vasića iz majevičkog sela Tobut sudbina je, kao mlade ljude, odvela u daleki svijet, a sada u loparskom selu Lipovice grade savremenu farmu. Takođe, planiraju i fabriku za proizvodnju kozijeg sira.
Njih dvojica su se upoznala u Johanesburgu u Južnoj Africi, a prijateljstvo nastavili u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, gdje su godinama gradili naftovode. Obojica, iako inženjeri po struci, opredijelili su se za stočarstvo. U farmu, a i u budućnosti planiranu fabriku uložiće više od 500.000 maraka.
Na pašnjacima površine 25 hektara Boškovići uzgajaju stado od 50-ak alpskih koza. Opredijelili su se za ovu rasu zbog mliječnosti, produktivnosti i sposobnosti da se prilagodi domaćim uslovima.
– Namjeravamo da povećamo broj muznih grla na 250. Imaćemo i određen broj mladih koza za zamjenu, jer one imaju radni, životni vijek i jarčeva za rasplod. Nabavili smo matično stado na planini Čauš, sa farme koja je direktni uvoznik ove rase. Važno nam je da sačuvamo genetiku, pa smo uspostavili kontakt s naučnicima koji će nam pomoći u tome – kaže Miloš Bošković.
Započeli su izgradnju štale, na oko 630 kvadratnih metara, u okviru koje će biti i savremeno izmuzište.
U neposrednoj blizini ovog objekta gradiće i fabriku za proizvodnju sira.
– U svoje planove uključićemo i domaće farmere. Analize i studija izvodljivosti koju smo uradili potvrdili su da kozji sir možemo plasirati, i to 30 dosto na domaćem i 70 odsto na inostranom tržištu. Planiramo da naša proizvodnja bude oko 20 tona sira, a isto toliko da otkupljujemo od naših kooperanata. Proizvodićemo više vrsta sira i prilagođavati se tržištu, a osnova je kozije mlijeko – kaže Bošković.
Iskustva koja su Miloš i Vaso stekli radeći širom planete olakšaće im, kažu, bavljenje ovim poslom.
– Decenijama sam bio u hemijskoj i industriji hrane. Radio sam na farmama nojeva, u proizvodnji nojevog mesa i kože, koje smo plasirali u Evropu, Ameriku i Aziju. Mnogo sam naučio od Južnoafrikanaca. Buri su izuzetni farmeri, koji na malim prostorima i u teškim uslovima proizvode veliko bogatstvo. A mi ovdje imamo upravo to bogatstvo i to nas motiviše da radimo više i bolje – priča Miloš.
Milošu je dragocjena i podrška najbližih, posebno supruge Tatjane. Profesorki klavira, rođenoj Ruskinji, ovi prostori se mnogo više dopadaju od Južne Afrike, u kojoj su se upoznali i zavoljeli.
– Majevica mi zamjenjuje zavičaj. Sviđa mi se, prelijepa priroda, ishrana, ljudi. Sve je tako dobro. Volim sve, okrug i “naši kozički’’ – kaže Tatjana koja srpski jezik govori sa primjesama ruskog.
Uslovi za investiture iz dijaspore
Podršku stranim ulagačima pružaju i u lokalnoj upravi.
Načelnik opštine Lopare Rado Savić ističe da je poljoprivreda, a prije svega voćarstvo i stočarstvo, jedan od starteških pravaca razvoja ovog kraja.
– Imamo desetak ozbiljnih investitora sa ovih prostora koji su stekli kapital u inostranstvu. Ponosni smo na ovaj projekat, na voćnjak “Jelena” i namjeru njegovog vlasnika da gradi hladnjaču za voće – kaže Savić.
U opštini smatraju da bi prelijepi predjeli, klimatski i prirodni resursi i potencijali mogli da privuku domaće, ali i investitore iz dijaspore što bi doprinijelo poboljšanju ukupnog privrednog ambijenta, otvaranju novih radnih mjesta i sprečavanju migracija mladih ljudi sa ovih prostora.
Izvor: srpskainfo.com
