Imam Sultan Sulejmanove Atik džamije u Bijeljini, često ističe da je jedino mjesto u BiH gdje bi mogao da bude na funkciji imama baš Bijeljina.
U Bijeljinu je došao prije 17 godina. 2001. godine, tokom mjeseca Ramazana je ovdje bio na praksi, a nakon završene Medrese, tu je je raspoređen i na službu. – Imao sam tu sreću da je glavni bijeljinski imam Samir efendija Camić bio pet godina imam u mome selu Šibošnici. On je u aprlu 2001. došao u Bijeljinu i ja sam raspoređen kod njega. Sve je to bila Božija odredba da dođem ovdje i zasnujem radni odnos. U Bijeljini živi sa porodicom – suprugom Enisom koja je vjeroučiteljica u osnovnim školama u Bijeljini, i troje djece – dva sina i kćerkicom.
– Moj posao nije klasičan posao, to je više misija, rad sa ljudima svih starosnih dobi. Oduzima mnogo vremena, ali kada na kraju vidite rezultate, onda ne mislite na to vrijeme koje vam se oduzima. Mene ispunjava da sam s ljudima, da sam tu za njih, da mogu da učinim za njih što treba, pa makar to bio samo razgovor, a ljudima je danas izgleda to i najpotrebnije – lijepa riječ. Bosna i Hercegovina je specifična, višenacionalna i višereligijska zemlja, što bi trebalo da bude naša najveća vrijednost, međutim, to se kroz istoriju zloupotrebljavalo. Bijeljina već dugi niz godina slovi za sredinu koja prihvata različitosti. – Za ovih 17 godina od kada sam u Bijeljini, koliko sam stekao prijatelja Bošnjaka, isto toliko sam stekao i prijatelja srpske nacionalnisti. Izuzetno sam ponosan na to. Svaki dan se susrećem sa prijetaljima i jedne i druge nacionalnosti, sjedimo, družimo se. Bijeljina je posebna. Tako bi trebalo da bude u cijeloj BiH i mi koji smo pozvani da ljudima tumačimo vjeru mogli bi i trebali mnogo više na tom polju da uradimo. Međutim, nekada stičem utisak kao da, ne da ne želimo, nego kao da se bojimo da malo uđemo u to da ljude što više približimo jedne drugima, i da opuštenije žive, a ne u nekom grču. Činjenica je da mi na ovim prostorima živimo u strahu jedni od drugih, a nema potrebe za tim. Na kraju krajeva, svi smo postali od jednog čovjeka, sve nas je stvorio jedan Bog, samo što mu se na drugačiji način obraćamo i molimo. Ali da možemo mnogo više uraditi na tom polju, možemo i moramo se truditi. Ja uvijek ističem, na svakom mjestu, a puno putujem i van granica BiH, i kad god me ljudi pitaju kako je biti u Bijeljini, prije svega kao imam, ali i kao Musliman, kažem – ništa drugačije nego kao u Sarajevu ili nekom drugom gradu u BiH, priča Mirsad. Svaki posao za koji se čovjek opredjeli da radi u životu, ako želi predano da ga obavlja, vjerovatno će oduzimati mnogo vremena. Mirsad kaže da uz dobru organizaciju ipak može mnogo toga da se postigne. On je nedavno u Tuzli istrčao i svoj prvi polumaraton. – Posjedujem sportski duh i volim sve sportove. Moja najveća ljubav je bio mali fudbal koji sam i igrao nekoliko godina. 2013. sam imo tešku povredu koljena pa je fudbal pao u drugi plan, a ja kao neko ko je navikao da ima sportsku aktivnost, morao sam da tražim nešto drugo, pa je to jedno vrijeme bio biciklizam. Od aprila ove godine sa mojim prijateljem Miralemom sam počeo da trčim. Prvi razlog je bio da malo smršam. Tako je i bilo do prve trke, međutim kad smo smo otišli u Valjevo i kada se osjeti taj adrenalin, trčanje je postalo moja svakodnevna aktivnost, a odlasci na trke redovni. Za trening se uvijek nađe vremena, nekada je to i u 11, pola 12 naveče kada se završe sve obaveze, nekada rano ujutru. – Svaka religija od čovjeka zahtjeva da vodi računa o svome zdravlju, jer zdravlje je dar od Boga, a ono što nam je Bog poklonio, o tome treba da vodimo računa. Ja najveći smiraj nalazim u molitvi, pogotovo kada se družim sa Božijom knjigom Kur’anom, ali i sport, pogotovo trčanje, pruža mi mir. Kada se čovjek izdvoji, ode izvan grada i svakodnevnice, kada se osamite i uživate u prirodi dok trčite, izađe iz vas sve ono što se akumulira danima, pogotovo se to dešava nama koji radimo sa ljudima. Kada se vratim kući nakom treninga, vratim se lakši, kao da je pao neki teret i prelijepo se osjećam, priča Mirsad. Ljubav prema sportu prenijeo je i na sinove koji sada redovno učestvuju na dječijim trkama. Svoju misiju, kako naziva posao imama, sa velikom predanošću i dalje će obavljati u Bijeljini, i pronositi priču o ovoj pitomoj ravnici koja voli i prihvata sve ljude. – Uvijek treba isticati pozitivne primjere, ne samo ono što je negativno. Na žalost, danas ljudi jedva čekaju neku negativnost pa da nju stave u prvi plan. Toliko imamo pozitivnih primjera i to treba stalno pokazivati. Uostalom tome nas i svaka vjera uči, da gledamo i ističemo ono što je lijepo, zaključuje Mirsad.
Izvor: Bijeljina danas
