Dijana Zeljko, djevojka koja je uspjela da spoji svoje dvije velike ljubavi – putovanja i planinarenje, sa svojim redovnim poslom. Obišla je mnoge gradove, popela se na planinske vrhove, a nedavno je sa grupom planinara iz Bijeljine osvojila i vrh Sjeverne Afrike na planini Atlas.
Dijana je rođena je u Zenici, a od 1996. godine živi u Bijeljini, gdje je završila osnovnu i srednju školu i Fakultet poslovne ekonomije. Kako kaže za portal Bijeljina danas, sasvim slučajno se zaposlila u turističkoj agenciji. – Tražila sam posao, ukazala mi se prilika, mada sam razmišljala šta ću ja tu, nisam završila tu školu.
Rekli su mi da je najbitnije da si komunikativan i voliš da putuješ, a to definitivno ispunjavam. Ljubav prema putovanjima je počela prije devet godina, kada je prvi put kupila avio karte i odletila u Švedsku. Od tada su proljeće i jesen rezervisani za putovanja i nove destinacije. A uz putovanja, Dijana je zaljubljenik i u planinarenje.
-Oduvijek sam volila planinarenje, možda i zbog toga što je brdovito tamo gdje sam rođena. Međutim, planinarsko društvo nije bilo aktivno na društvenim mrežama i nisam ni znala za njih. Često sam boravila u prirodi, jer rekreativno vozim bicikl. Posle posla i vikendom, redovne su bile rute po okolnim selima. Kako Bijeljina oskudijeva u stazama za bicikliste, nismo odolili a da je ne pitamo koja joj je omiljena biciklistička ruta kroz Semberiju. -Imam ih više, ali recimo Hase-Gornji Zagoni-Ljeljenča-Bijeljina. Ovdje je prilično bezbjedno za bicikliste, jer se samo do Hasa ide magistralnim putem i od Ljeljenče do grada, ostalo su sesoki putevi.
U Ljeljenči postoji jedno prlijepo jezero gdje se može napraviti pauza. Međutim, bicikl i priroda nisu bili dovoljni, nedostajala je planina. -Jednog dana drugarica je pomenula da se učlanila u planinare i odmah sam htjela i ja. Članica PED „Majevica” je postala u avgustu 2017. Prva akcija je bila drugi najviši vrh u BiH Volujak -Ja onako naivno uletim u to, kažem „hoću, sviđa mi se”. Pogledam fotografije – to je to, želim da idem i kraj priče.To inače nije visoko zahtjevna staza, ali je meni bila najteža do sada.
Prvo jer nisam imala opremu, a osim toga nisam znala ni gdje idem. Bila sam u fazonu – aktivna sam, hodam, vozim bicikl, imam kondicije, ali ovo je bilo nešto sasvim drugačije. To mi je bilo vatreno krštenje i drago mi je da mi je baš taj pohod bio prvi. Odmah sam u startu išla na uspon od preko 2000m. Posle toga mi je svaki bio lagan. Za planinarenje vlada mišljenje da je izuzetno skup sport. -Kondiciono jeste zahtjevno, ali veći broj izleta su lagane šetnje, i nisu to visoki vrhovi. Svako ko je zdrav može da se pridruži. Od opreme je najveće ulaganje u cipele, koje su oko 200 KM, ostalo sve može da se nabavi mnogo povoljnije. Na Volujak nije ponovo išla, ove godine je taj pohod otkazan zbog olujnog nevremena. Ipak joj je to omiljeni vrh i uspon. -To je memonet kada sam se zaljubila u prirodu i planinarenje. Jako je bilo naporno. Uspon je trajao 12 sati.
Planine i vrhovi motivišu. Milion puta sam poželila da neko spusti helikopter i poveze me. Ali te opcije nema i moraš dalje. Onda se takve odluke prenesu i na životne. Shvatiš da je lako oustati, ali moraš da nastaviš dalje. Posle Volujka, Dijana je nastavila pohod na planine u okruženju. -Prekrasan je Maglić, Trnovačko jezero, Durmitor, Vihren u Bugarskoj koji je bio izuzteno zahtjevan… Na jednom od putovanja, u Mariboru, donijeta je odluka za odlazak u Maroko. -Pričajući sa drugaricama o putovanjima za narednu godinu, Maroko se nametnuo kao tema razgovora. Međutim, ono što je tada izgledalo nezamislivo jer iziskuje puno vremena i novca, kasnije se izrodilo u realan plan.
Planinarski savez RS svake godine organizuje nekoliko saveznih akcija, pa takvi pohodi na planine budu mnogo povoljniji nego u privatnim aranžmanima. Ove godine jedna od tih akcija bio je i pohod na najviši vrh Sjeverne Afrike – Topkal. -U ekipi iz Bijeljine su osim mene bili i Gordana Šatara, Srećko Zeljko, Jelena Milanović i Vesna Savić, a iz Republike Srpske je išlo ukupno 22 planinara. Vrh na planini Atlas je visok 4167 metara. -Nije tehnički zahtjevan, koliko je kondiciono. Velika je visinka razlika koja se prelazi. Mi smo krenuli sa 1800m nadmorske visine. Noćili smo na 3200m, jer se ne može tokom dana stići do vrha. Nastavili smo u 6 ujutru narednog dana. Bilo je naporno. Od starta do doma je bilo lijepo vrijeme, sunčano, ali je okolo krš, kamen, prašina, duva vjetar i stalno nanosi prašinu na lice. Usput na punktovima možete za jedan euro da kupite cijeđenu narandžu, koja bukvalni vraća u život. Naredni dan kad smo od doma krenuli ka vrhu prvo je padala kiša, pa zatim zaleđeni snijeg. Krenuli smo sa ljetnjih 30ak stepeni i došli do nule na vrhu. Iako je od doma do vrha „samo” 5 km uspon je jako strm. -Pogled sa vrha nije bio impresivan, jer je bilo oblačno i dosta magle. Ali osjećaj je bio nevjerovatan, ispunili smo cilj.
Bilo je dosta planinara i iz drugih zemalja, planina je vrlo živa, ali nismo sreli nikog sa našeg govornog područja. Od kada su u decembru prošle godine nastradale dvije djevojke pojačane su mjere obebjeđena, a ulazak na ovu planinu se kontroliše. Na početku staze se ostavlja kopija pasoša i nije dozvoljeno ići bez lokalnog vodiča. Na ovakvim visinama se često pojavljuje i tzv visinka bolest. -Imala sam mučninu i ogroman pritisak u glavi. Sišla sam prije grupe. U takvim slučajevima treba se što prije spustiti na manju nadmorsku visinu jer možeš da doživiš šo. Čim sam se spustila i odmorila, prošlo je sve za pola sata. Nakon pohoda i osvajanja Topkalija, ostalo je vremena i za posjetu gradovima u Maroku. -Maroko se jako lijepo slika. Uživo je lijep, interesantan, drugačiji, jako je živ, pogotovo Marakeš koji je glavni turistički centar. Bili smo i u Rabatu i Kazablanci.
Posebno mi se dopala džamija u Kazablanci koja je izgrađena na samoj obali okeana. Posle Koloseuma u Rimu, to je građevina koja me najviše oduševila svojom veličinom i ljepotom. Pelijepe su i zgrade željeznice koje su ultra moderne. Za Dijanu se putovanja i planinarenja prepliću, i, kako kaže, ne želi previše unaprijed da planira, ali neke želje postoje. -Volim prirodu i uživam u njoj, ne maštam o nekim posebnim vrhovima. Volila bih da odem na Dolomite u Italiju ili na Karpate.
Izvor: Bijeljina danas
