Tkanje na razboju nekada je bilo jedno od najrasprostranjenijih zanimanja bosanskohercegovačkog društva. Razboj za tkanje posjedovalo je gotovo svako domaćinstvo, na njemu su radile žene i to se smatralo ženskim poslom. Danas, gotovo da je izumrlo, a rijetke su žene koje to znaju još raditi.
Muškarci pogotovo. Ipak, izuzetak je mladi Stefan Vulić iz Bijeljine koji uz razboj i dobru volju stvara prava umjetnička djela i rukotvorine. Kaže neće dozvoliti da tradicija izumre jer narod bez tradicije je narod bez identiteta.
Stefan Vulić kaže da je oduvijek volio stare nošnje koje je radila njegova baka. Sam je naučio tkati, a upute je našao na internetu. Razboj ili stan se sastoji prednjeg i zadnjeg vratila, nita, brdila, brda, te podložnica.
“Onda mi je djed napravio ovaj malo veći razboj, to je najveći razboj i na njemu se sve može raditi. Od ćilima, platna, torbica, sve što se može raditi, na ovom se može tkati”, priča Vulić.
“Proces tkanja ide tako što se ova osnova namota. Vani na travi namotam tu prvu osnovu pa je povežem sa prvim vratilom, namotam na vratilo, tu mi baka pomogne. Onda provučem kroz nite i brdo i povežem sa drugim vratilom i počinje tkanje”, dodaje.
Nekad su se koristili materijale od vune, pamuka, konoplje. Vulić koristi materijale sa akrilom i lanom. Motive preslikava, a često i sam smišlja šare i dezene.
“Najviše radim torbice. Radio sam pojaseve za nošnju, muške i ženske. Platno za košulju, za pantole, ponjave, prekivače za krevete…Svašta sam radio”, tvrdi.
Najzahtjevnije što je radio je semberska tkanica. Osim što voli da tka, skuplja stare predmete ali i razne nošnje.
“Ova nošnja na meni je stara nošnja. Neki dijelovi su stari preko 90 godina. Nošnja je iz Srednje Bosne, okolina Kaknja. Ista nošnja se nosila i u Sarajevu, od Sarajeva do Zenice. Imam i pet kompleta ženske nošnje. I imam nošnju od djedove nevjeste. Imam sliku gdje je ona 1950. godine slikana u toj nošnji”, otkriva Vulić.
I dok i stari i mladi zaboravaljuju svoju kulturu, običaje, tradiciju, ovaj mladi Semberac, želi biti čuvar svega toga.
“Imam drugove koje ovo ništa ne interesuje. Pitaju me: Šta će tebi to, to ti nikada u životu neće trebati. Pa, da ovog nema, sve bi se zaboravilo. Običaji i sve. Ja volim običaje. Skoro mi se rodica udavala i ja sam u ovoj nošnji išao na svadbu. Nije me bilo sramota”, s ponosom ističe Vulić.
Stefan studira poljoprivredu, a u budućnosti želi napraviti muzej. Pokušava sačuvati dokaze kako se nekada živjelo na ovim prostorima, kako se oblačilo i kakvi predmeti koristili u svakodnevnoj upotrebi. I to ne smije biti sram, već ponos.
