„Borba“ van ringa je nekada mnogo teža, jer boks zahtjeva fair play što nerijetko život i nije. No, ostrašćen težinom životnih problema, počeo sam tražiti način još kao mladić, da iz sebe izbacim svu negativnost, a i da ostanem dosledan vaspitanju moje majke i mojih najbližih odnosno da što manje vremena provodim na ulici – ističe Borislav Gligorić na početku intervjua za portal Moja Bijeljina.
Po meni, a i po velikom broju ljubitelja boksa, ovaj sport predstavlja „neshvaćenu umjetost“ koja zahtjeva mnogo od našeg tijela, ali mnogo više od našeg uma, što je upravo ono što prenosim svojim članovima i članicama kluba, pored konstante pozicije fair play-a.
Boksovao sam 13 godina i trudio sam se da postignem što bolje rezultate, ali ono što mi je uvijek bilo najvažnije, jeste moj odnos prema mom tijelu, disciplina i zdrav način života i usmjerenost da što konstantnije ostanem u formi. Bez odricanja i bez potpune posvećenosti, nema uspjeha, ni ličnog, ni fizičkon, a ni emocijonalnog.
Kada ste počeli da se bavite trenerskim poslom?
Trenerskim poslom bavim se od 2020. godine. Moj svjestan pokušaj da utičem na što veći broj dječaka i djevojčica ili mladića i djevojaka, drži me u ovom „poslu“ i pored ogromnog broja izazova i prepreka. Kao neko ko je još uvijek mlad, nisam se na početku snalazio u kotlu administrativnog dijela poslovanja jednog kluba, pa su moji počeci vezani za rad sa 5 mladića, odnosno dječaka. Nakon pola godine, postao sam i trener jednog od giganata našeg sporta u regiji, odnosno trener Bokserskog kluba Radnik iz Bijeljine, gdje sam „pekao zanat“ sa većim brojem omladinaca.
Po temperamentu „nezaustavljiv“, uskoro postajem i trener reprezentacije Bosne i Hercegovine odakle imam zaista divne utiske i sjajno iskustvo iza sebe.
Nakon što sam uspio da preslikam način rada i funkcionisanja jedne grupe, ponovo pokrećem pitanje svog bokserskog kluba, koji postepeno raste i trenutno imamo između 50 i 70 članova i članica. Neopisivo sam ponosan na svako dijete, svaku mladu osobu iz svoje grupe, jer su se odlučili za jedan sistem posvećenosti sportu, zdravom životu, plemenitosti i mirnoći, jer nemojmo zaboraviti da boks jača veliki broj fizičkih vještina, koje psihički moramo savladati u određenim situacijama, kao dominatniji i spremniji.
Recite nam o rezultatima u BK Radnik. Da li ste zadovoljni postignutim rezultatima?
Rezultati u radu sa klincima vrlo brzo dolaze u vidu medalja i pehara. Na prvenstvo Republike Srpske, zbog nedostatka sredstava, poveo sam dvoje djece, a vratili smo se kao šampioni i vicešampioni, odnosno sa jednom zlatnom i jednom srebrnom medaljom. Da potvrdimo naše rezultate, otišli smo i na Nacionalno prvenstvo, odnosno Prvenstvu Bosne i Hercegovine, od osam mladića i djevojaka, dobili smo osam medalja, odnosno 5 zlatnih, jednu srebrnu i dvije bronzane medalje. Možda i najveći rezultat je, rezultat Dunje Vukšić čiji sam lični trener, a koja je na Evropskom prvenstu osvojila bronzanu medalju.
Nerijetko me pitaju, kao uspjevaš da „savladaš“ toliko različitih karaktera, toliko različite djece, toliko raznovrsnih glavica i glava.. Ja sam profesionalni vojnik vojske Bosne i Hercegovine, što je nadogradilo moju ličnost i moje vještine, kao i osobine, koje prenosim na sve članove i članice, koji me možda zbog toga i poštuju, a siguran sam poneki i vole. Šalu na stranu, disciplina kojoj sam čitav život posvećen, lako se prepoznaje uz samo moje pristustvo, lako se dogovaramo, lako se organizujemo i povrh svega, vlada uzajamno poštovanje, jer su i oni sami i same ličnosti od velikog značaja i zaslužuju svaku pohvalu prvenstveno što su izabrali sport u odnosu na račuare, telefone, alkohol, cigarete i slično. To je stvar koja me čini jako ponosnim na njih.
Borba o kojoj sam govorio na samom početku je još uvijek tu, ali moj idealistički karakter ne dozvoljava ma ni pedalj odstupanja od ostvarenja ciljeva. Više nisam ja tolik oni bitan, koliko su važni naši članovi i članice čiji su životi na konstantnom raskršću, na nama je da radimo svaki dan, da uvijek izaberu pravičan i dobar put.
Izvor: mojabijeljina.com
