Žene, prema riječima struke, ubijaju rijeđe ali svirepije. Kada odluče nema nazad. A nema ni kajanja.
Najsvježiji dokazi su brutalna ubistva Saše Kulišića u Doboju a potom i Zvonimira Stefanovića u Banjaluci.
Andrea Kajganić zajedno sa svojim 19-godišnjim ljubavnikom na monstruozna način presudila je mužu Saši Kulišiću. Ništa bolje nije prošao ni Zvonimir Stefanović koji je nožem uboden u srce a sumnja se da ga je ubila njegova djevojka Milica Diljević.
Brutalnost, ali i pokušaj skrivanja – zajednička su karakteristika ovih brutalnih zločina. Statistički žene ubijaju rijeđe. Ali svirepije.
“Neke okolnosti nas dovedu da postanemo to što jesmo, a postali smo ubice. I žene su postale ubice, što je strašno. Statistički gledano, žene su, naravno, rijeđe izvršioci krivičnog djela ubistva, ali ono što je bitna karakteristika ženskog ubistva jeste ta brutalnost i svirepost. Žene su mnogo svirepije ubice”, rekla je Ljiljana Komlenović, vanredni profesor na Fakultetu za bezbjednost i zaštitu.
Put do kobnog kraja u ovakvim slučajevima je dug. Ženska i muška priroda kaže Komlenović za „Dosije“ drugačije su u mnogo čemu. U prirodi žene je da duže trpi pa su i posljedice u nekim slučajevima fatalne.
“Žene duže trpe, tolerantnije su. To je nešto što je ženska priroda, pogotovo u krugu porodice, ali ženi kad prekipi, upravo to objašnjava tu svirepost”, rekla je Komlenovićeva.
A glavni pokretač do te odluke upravo je motiv. Tako je smatraju stručnjaci bilo i u slučaju ubistva Kulišića. Mada je o njima još uvijek teško govoriti, ono što je izvjesno jeste da ih u ovom slučaju može biti više. Do prave istine teško je doći jer nju u mnogim slučajevima kriju četiri zida, piše ATV.
“Prema informacijama koje su do sada objavljene, činjenica je da je to ubistvo planirano. Svi ti elementi govore da je više lica bilo i da je to isplanirano. O motivima je teško govoriti jer sa jedne strane možemo imati ljubomoru a sa druge strane imamo na Fejsbuku snimke gdje se prikazuje velika količina novca i sada imamo dva jaka motiva koja se tu pojavljuju”, rekao je Saša Mićin, profesor na Fakultetu bezbjednosnih nauka Univerziteta u Banjaluci.
Ipak, praviti razliku među ubicama je nedopustivo. Praviti razliku između žena i muškaraca u tom smislu je bespredmetno.
“Izvršilac krivičnog djela je izvršilac krivičnog djela. Da li je on muškog ili ženskog pola, sve su to drugorazredni detalji”, rekao je Mićin.
Pažnju su zbog svoje brutalnosti “krala” i godinama prije. Pojedina ubistva koja su počinile upravo žene po svojoj jezivosti ušla su balkanske anale i zbog toga su godinama u centru pažnje.
I nisu samo brutalna ubistva u Doboju, a potom i Banjaluci šokirala javnost. Stranice crne hronike punila su godinama unazad a neka od njih bila su toliko jeziva da se ni poslije 50 godina nisu zaboravila.
Upravo jedno takvo desilo se u selu Jusići nadomak Zvornika. U glavnoj ulozi bila je Šefka Hodžić, a zbog zločina koji je počinila nosila je epitet najmonstouznijeg ženskog ubice na Balkanu.
Svoju trudnu prijateljicu ubila je potom joj rasporila stomak izvadila dijete i prijavila ga kao svoje. Ono što je tada učinila i danas ledi krv u žilama.
Pamte se i drugi zločini. Od budaka preko sjekire, skalpela pa do noža samo su neka od oružja koja su ženama poslužile da presude nekome.
Oprala odjeću i izbacila tepihe
Hanifa Mujezinović iz Suvog Polja kod Doboja 2. januara prošle godine nožem je u svojoj kući ubila supruga Hasana, kome je presjekla krvni sud na nadlaktici i on je umro usljed iskrvarenja.
Nakon zločina, sa tijela je skinula odjeću i oprala je u veš mašini. Oprala je i nož, počistila sve tragove, iz kuće izbacila okrvavljene tepihe i onda pozvala policiju, navodeći da je Hasan sam sebe posjekao.
Osuđena je na dvije godine zatvora jer u stanju bitno smanjene uračunljivosti počinila krivično djelo nanošenja teških povreda sa smrtnim ishodom.
Muža izmasakrirala budakom, majku sjekirom
Ramza Karajčić je 30. juna 2009. godine u Kozluku kod Zvornika ubila svog supruga Ramadana Karajčića (56), koga je budakom izudarala najmanje 41 put po glavi.
Zločin se dogodio u kući Ramzinog brata Fadila Kokića, a žena je muža napala dok je spavao na dušeku. Za taj zločin Ramza je osuđena na pet godina zatvora.
U avgustu 2020. godine, nakon što je izašla iz zatvora, sjekirom je ubila svoju majku Namku Kokić (82) u njenoj kući u Kozluku.
Prema optužnici, majku je pet puta udarila u glavu sječivom. Pravosnažno je osuđena na 14 godina zatvora.
Skalpelom preklala žrtvu
Dana Šrkba osuđena je 14 godina zatvora zbog ubistva fotografa Mustafe Bukvića (67) u njegovoj radnji “Foto San” u sarajevskom naselju Dobrinja 23. februara 2012. godine.
U presudi je navedeno da je Bukvića preklala skalpelom, nanijevši mu šest rezova na vratu. Tijelo je nakon zločina okrenula na leđa, prekrila dekom i napustila radnju.
Sve one uglavnom su koristile hladno oružje. Još jedna je to karakteristika žena ubica. Najčešće je to nož.
Psihijatri to dovode u vezu sa tim što upravo žene najviše vremena provode u kuhinji, najviše dodira imaju sa takvim vrstama oružja. Osim te, još jedna zajednička nit je to što se u više od 90% slučajeva ubica i žrtva poznaju.
Uočiti karakteristike potencijalnih ubica veoma je teško. Sama ubistva kažu psihijatri nikada se ne mogu 100 procentno predvidjeti. Struktura same ličnosti igra veliku ulogu. Ubistvo kao krajnji cilj od žene se nikako ne očekuje, baš zbog njenih osobina.
“Vrlo je teško uočiti te karakteristike zato što su one kod žena koje su potencijalne ubice uglavnom maskirane. To se od žene ne očekuje, žena se smatra krhkijom, nježnijom u našem društvu”, rekla je Sanja Vukadinović Stojanović, specijalista psihijatrije i subspecijalista forenzičke psihijatrije.
Česta su i ubistva u afektu. Dese se kada emocije zasijene razum.
Različite su i reakcije nakon učinjenog. Kod žena pokajanja obično nema. Po njima, drugi izlaz nije postojao. Za razliku od muškaraca žena nakon počinjenog ubistva nikada nije pokušala samoubistvo. Osim toga ne treba zaboraviti da ženi nikako nije namijenjena uloga u društvu u kojoj je ona kriminalna.
Bilo da je pripisano ženi ili muškarcu ubistvima i nasilju mora se stati u kraj. Veliki problem je što kod nekih slučajeva nema ni početka ni kraja suđenja i to tako ne smije biti jer zločini ne smiju ostati nekažnjeni.
Koliko god zločini bili brutalni ljude fasciniraju. Neke zbog straha, neke zbog znatiželje. Jednog su ipak svjesni svi, da je kap prelila čašu.
(glassrpske)
