Tražeći zanimljive priče i interesantne ljude u Semberiji, čuli smo i za čuvenog Gavrila Đurića, poznatijeg kao deda Gaco. Deda Gaco živi u malom selu Kriva Bara, nadomak Dvorova.
Nadaleko poznat kao čovjek vedrog duha, ali još važnije, kao dobar i pošten domaćin koji se dugi niz godina bavi pčelarstvom. Sudbina je donijela pčele u njegov život prije nešto više od 30 godina. NJegov pokojni sin, Mihajlo, bio je veliki ljubitelj pčela. Još u ranoj mladosti je nabavio par pčelinjih društava, vrijedno učio o tome i sanjao kako će biti veliki pčelar. Ali, rat je prekinuo njegova maštanja. Tada je deda Gaco odlučio da ispuni sinovljeve snove i počeo da se bavi pčelarstvom. Sve što je radio i stvarao, radio je srcem i sa puno ljubavi i tako čuvao, a i dalje čuva uspomenu na Mihajla. Godine su prolazile, broj pčelinjih društava se povećava, ali se povećavaju i Gavrilove godine. Sada ih je već 84, ali ne odustaje. NJegove vrijedne ruke i dalje rade. Pčelinja društva više i ne broji, ali i dalje o svakom brine kao i prvog dana. Bagremov i livadski med iz njegovog domaćinstva mogu se naći u mnogim semberskim kućama, ali i van Semberije. Postao je poznat širom Bosne i Hercegovine. Kada smo ga posjetili, pronašli smo ga u njegovoj oazi mira, u pčelinjaku. Na naše pitanje o procesu proizvodnje meda odgovorio je stihovima koje je sam osmislio:
„Ko je slabunjav u blijed neka svakog dana jede med.
Med je hrana i lijek bio oduvijek.
U pčelarstvu mane su male,
Neće mladi da pčelare.
Proces proizvodnje nije lak,
Niti pčelar može biti svak.
Sa pčelama se svaki dan druži,
Hranu i vodu im pruži.
Zahvalne one će biti,
Sanduke će prahom napuniti.
Najslađi dio posla sada je na redu,
Prebaciti med u teglu.
Vrcaljka tada vrijedno radi
Da se svako medom sladi.“
Na ove stihove nemamo šta drugo dodati osim da deda Gaci poželimo dobro zdravlje kako bi i dalje brinuo o svojim pčelama i proizvodio kvalitetan med.
