Portal Moja Bijeljina u narednom periodu predstavljaće ličnosti koji su ostavili trag u Bijeljini, kako u sportskom, kulturnom, političkom tako i društvenom životu.
Sedma osoba koju predstavljamo je Nikola Gavrić.
Kako biste opisali sebe u nekoliko rečenica?
U dvije riječi, “Mali princ”, po liku Antoana de Sent Egziperija. Sa 33. godine staža, na svu sreću nisam odrastao sasvim. Po završetku faktulteta, radio sam u porodičnoj firmi, učio posao. Zbog želje za strukovnim usavršavanjem, imao sam sreće da radim u državnoj upravi.
Nadao sam se da ću se kao pravnik osjećati ispunjenim i društveno korisnim. Ipak, osjećaj nije bio tako sladak kao očekivanja. Brzo sam dostigao maksimum i polako je sve trebalo da se uspori. Sretna okolnost je bila što smo porodični posao proširivali, te sam dobio povjerenje da zauzmem poziciju u novoj branši, osiguranju, kao najmlađe odgovorno lice.
Gledajući unazad, iskustvo mi je dalo nove poglede na situacije, ali ono što se nije promijenilo je mašta. Sada mnogo više, potpunije, jasnije mogu da zamišljam. Oni koji me poznaju mogu bolje govoriti o meni. Cijenim sistem vanvremenskih vrijednosti i trudim se da živim po njemu. Kažu da sam strog prema sebi i da me je ponekad teško pratiti zbog hiperaktivnosti. Volim preciznost, odgovornost, posvećenost, tačnost, detaljnost.
Prijatno se osjećam u društvu ljudi koji dijele istu energiju, neograničenost misli i pomirljivost sa svim razlikama koje nas čine posebnim. Slobodno vrijeme volim da provodim aktivno, u prirodi, trčanju, plivanju, ronjenju, planinarenju, putovanjima, ali i statičnijim aktivnostima, knjigama, online kursevima, filmovima, hrani, muzici, jogi, meditaciji, čajankama i razgovorima. Tada obično punim baterije, ali tada mi se razvijaju i najbolje ideje.
Onom kome ovo zvuči zanimljivo slobodno pružam ruku da me upoznaju mimo ovog teksta.
Po Vašem mišljenju, koja je formula za uspijeh?
Formula za uspijeh, koja bi vas učinila uspiješnim, ne postoji. Svačiji uspijeh je individualan. Ali mislim da mogu reći par stvari koje sam na svojim greškama naučio.
Prije određivanja “uspijeha” odredite gdje ste sada. Teško je raditi ka nečemu ako ne znate odakle počinjete. Drugi će vam reći da je put do uspijeha mukotrpan, ali uživajte u stremljenju ka njemu, to je ipak vaš izbor, a odustati možete uvijek.
Ne očekujte promjene preko noći, osim ako noć nije polarna. Budite istrajni, mnogo puta ćete padati u svakom pogledu, ali to su nekada i bolje i veće lekcije od većine drugih. Dijelite svoje znanje sa drugima, ne budite škrti, zamislite samo gdje biste vi bili da ste imali nekog ko je htio dijeliti sa vama.
Budite skromni i umjereni. Trudite se da svaki trenutak, ali bukvalno svaki, živite sa radošću djeteta, posvećenošću mladih, snagom odraslih i sveobuhvatnošću starijih.
Da možete, šta biste prvo promijenili u našem gradu?
Prvo bih promijenio sebe, tj. krenuo bih od onog na koga imam najviše uticaja. Onda shvatim da to i nije tako lako. Dao bih više prilika i mogućnosti mladima da se osjećaju odgovornim, da pokažu i usavrše svoj potencijal.
Učaurenost u našem gradu je prisutna na svakom koraku. Ljudi su zahladnili jedni prema drugima i to mnogo prije vanrednog stanja. Promijenio bih ljude na pojedinim pozicijama u upravi grada, jer ipak od pojedinca sve može da se pokrene, da li sa vrha ili sa dna piramide.
Udaljili smo se od priorde, jedini park u gradu sve više biva pokriven asvaltom, staze za trčanje nemamo, biciklisti služe kao mete vozačima, a pričamo nešto o gradu sporta i zdravog života. U našem gradu ima mnogo vrijednih, maštovitih, požrtvovanih pojedinaca, ali koji ne dižu prašinu grdeći druge, nego svijetle svojim primjerom.
Rado bih se uključio u mijenjanje grada na bolje sa ljudima koji bi radili sa istim ciljem. Više djela, manje priče.
Šta smatrate svojim najvećim uspjehom, a šta neuspjehom?
Najvećim uspijehom smatram podršku porodice, odlične prijatelje, učešća na sportskim takmičenjima i humanitarne događaje koje sam pokrenuo u gradu. O značaju porodice i prijatelja je suvišno govoriti, sport je individualno pitanje i ne mora svakog ispunjavati, ali bih nešto napisao o humanitarnom radu.
Jedan od mojih najvećih uspijeha mislim da je smjelost i istrajnost da pokrenem prijatelje da sprovedemo nekoliko humanitarnih događaja o kojima se pisalo i pričalo. Trka deda Mrazeva, Avantura šarenog jajeta, Uštipkovanje su neki od njih. Pehar svega toga za mene je to da smo okupili naše sugrađane, da su se lijepo proveli, da su obradovali i pomogli nekom u potrebi.
Danas je malo hvala ili otvaranje vrata nažalost neobična pojava. Zatim neizostavni osmijesi i radost ne samo mališana nego i odraslih. U našem gradu ima divnih ljudi i šteta je tu ljepotu ne njegovati i ne podsticati.
Za svoj najveći neuspijeh smatram to što sam jedno vrijeme vjerovao riječima: “nemoguće je”, “ne može se to napraviti”, “džaba trošiš vrijeme” i tome slično. To što se nisam ranije trgnuo i usudio da živim, razmišljam i djelam kako mislim da je najbolje.
To što drugi pričaju o Vama, više će reći o njima samima, jer Vas on i ne poznaju.
Šta biste poručili za kraj?
Procijenite gdje ste i budite realni, a onda se odlučite da napravite promjenu na bolje i pokrenite se, status quo nikada nije rješenje. Na događaje oko vas često ne možete da utičete, ali način na koji ćete ih iskusiti isključivo zavise od vas i jedino vas.
Priroda nam je dala sposobnosti pamćenja i predviđanja, umjesto da ih koristimo kako bismo poučeni prošlošću kreirali bolje sutra, mi te sposobnosti koristimo tako što patimo za nečim iz prošlosti i boljimo se nečeg što još nije i pitanje je da li će biti.
Sudbina nije fiksna destinacija, nego ono što vi stvorite.”Ne znam” nije negativan stav, na poslijetku svako otkriće je poteklo iz spoznavanja ove rečenice, s toga, otkrijte sebe.
Izvor: MojaBijeljina.com
