Opišite sebe u nekoliko rečenica!
Rođen sam 18.02.1978. godine u Bijeljini. Osnovnu i srednju školu završio sam u Bijeljini, a zvanje diplomiranog inženjera poljoprivrede – smjer poljoprivredna tehnika (mehanizacija) stekao na Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu.
Oženjen. Radio sam u Odjeljenju za privredu i poljoprivredu u Opštini Bijeljina, a sada sam stalno zaposlen u Agrarnom fondu Grada Bijeljina. Hranio me je i školovao SELJAČКI HLJEB.
Za vrijeme studiranja u slobodno vrijeme između ispita dolazio sam kući i bavio se poljoprivrednom proizvodnjom kako bih obezbjedio dovoljno novca i za školovanje i za porodicu. Nije mi bilo teško doći iz Novog Sada, iz jednog od ljepših gradova Srbije sjesti u traktor, kombajn i ići na njivu raditi. Ustajao sam u pet sati ujutru i išao raditi usluge drugima i znao sam se kući vratiti u deset sati noću. Ali to što sam radio NIJE BILO TEŠКO JER SE OSJEĆALA TOPLINA КOD SVIH.
Bili su zadovoljni svojim životom i uslugom koju sam im radio: balirao sijeno, slamu, itd. I sada živim na selu i dalje se bavim poljoprivredom.
Šta biste promijenili u našem gradu?
Neophodno je djelovanjem promijeniti način razmišljanja ljudi, jer su toliko revoltirani politikom koja se sjeti građana samo mjesec dana pred izbore. Zbog toga ih ne zanima ni kad su izbori ni ko su kandidati. Izgubili su nadu da se bilo šta može promijeniti. Treba krenuti steći povjerenje da se mogu desiti promjene na bolje. Primjer su izbori u Crnoj Gori, gdje je volja naroda pokazala da se svaki sistem može mijenjati. Sada je prilika da se to uradi i ovdje. Ako kažem da hoću i želim da se zalažem za korjenite promjene, za bolji život svih nas na selu i u gradu, to činim iskreno iz srca. Oni koji me znaju, znaju da sam takav.
Zalagaću se za razvoja sela i grada. Da sela da imaju organizovanu proizvodnju, redovan podsticaj i da pravilnik važi najmanje osam godina, jer poljoprivredna proizvodnja se ne zasniva od danas do sutra. Dešavalo da se pravilnik mijenja kako kome odgovara i da podsticaj dobiju samo oni koji su bliže vlasti, da kupci mehanizacije vrijedne više od stotinu hiljada maraka dobiju podsticaj, a da poljoprivrednik koji kupi rasipač i kosačicu vrijednosti hiljadu i po maraka ne dobije, jer je nešto kasnije predao dokumentaciju i pare su već podijeljene. Proizilazi da je kriv poštar što nije odmah otrčao da preda dokumente u nadležnu instituciju.
Bogato selo čini grad bogatim, jer svi sa sela dolaze u grad potrošiti zarađen novac, a to znači i jaču privredu, zanatlije, markete …
Zašto si se kandidovao za odbornika? Šta mislite da možete promijeniti?
Jedan od razloga zašto sam se kandidovao za odbornika je da imam dovoljno godina sada je vrijeme da promijenim stvari koje sam sve ovo vrijeme posmatrao kao loše, a da ih niko nije htio promijeniti. Mislim da je pravo vrijeme da se i mladi uključe u uređivanje života koji je pred nama, a ne da nam osobe koje su pred penziju i koje su u penziji, a i dalje obavljaju neke funkcije kroje sudbinu. Vrijeme je da mi odlučujemo kako ćemo živjeti sutra. U politici sam 15 godina, imam dovoljno iskustva i znam šta je politika i želim da promjenim sadašnje političko, privredno, društveno, zdravstveno stanje. Кad kažem da želim da promjenim to znači da i svi ljudi lijepe Semberije moraju pokazati svoju volju na dan izbora.
Ne tražim da oni moraju glasati za mene, ali tražim da izađu na izbore, probaju pronaći nekog kandidata koji je privukao njihovu pažnju, ulio im povjerenje da nisu zaboravljeni ili da ponište glasački listić. Izlazak na izbore je obaveza prema ovoj državi u kojoj živimo, prema našim djedovima i očevima koji su je stvarali i naravno prema sljedećim generacijama. Najveća kazna prema samom sebi i svojoj porodici je ne izaći na izbore. Neizlaskom na izbore smo rekli da nas ne zanima ova država u kojoj živimo. Ja vjerujem da će narod Semberije izaći na izbore i reći politici da je još živ i da se i dalje NAROD pita.
Zašto si se priključio Pokretu?
U politici sam 15 godina. U stranci u kojoj sam bio stalno su jedni te isti ljudi sebi davali za pravo da su oni nezamjenjivi i da moraju biti tu do kraja života. Stvorio se krug ljudi koji se rotiraju sa fotelje na fotelju, ponekad ubace još nekog novog, ako će da bude njihov klimoglavac. Ja nisam osoba koja klima glavom i potvrđuje i aminuje njihove postupke. Vidjevši da za mene nema mjesta, a prateći politička dešavanja koja su se desila u predhodnom periodu, odlučio sam da napustim moju predhodnu stranku i učlanim se u „POКRET ZA BIJELJINU“. Jedan od osnovnih razloga je taj što su u Pokretu svi mladi, osobe pred kojima je život, budućnost. Nema penzionera koji imaju funkcije niti ličnosti koje imaju stečen kapital na sumnjiv način pa im sad treba politička zaštita. Pokret je zdrava sredina u kojoj je na prvom mjestu ravnopravnost među svima, gdje se sve rješava dogovorom, gdje nema unaprijed projektovanih zadataka i odluka pa je samo potrebno podići ruku da se sve aminuje. U Pokretu se razgovara, iznosi mišljenje, saslušaju se svi i na kraju donese odluka koja je prihvatljiva za svačije razmišanje i stavove. Pravljenje liste za odbornike bilo je javno na sastanku i uz saglasnost svih koji su to podržali.
To je potrebno ovom društvu, da slobodno razmišljamo bez bilo kakvog straha.
Šta smatrate njihovom glavnom osobinom?
Jednak stav prema svim ljudima, pravda i pravičnost, a iznad svega poštovanje i vrednovanje koje treba da postoji svuda.
Šta očekujete da Pokret uradi u gradu?
Od Pokreta očekujem, a i sam ću se zalagati da se posveti pažnja SELU, poljoprivredi, mladima na selu, ali i u gradu, jer jako selo čini jaku DRŽAVU. Tako je svugdje u svijetu. Nažalost samo kod nas su selo i poljoprivreda stavljeni na marginu i iz godine u godinu idu u veći ponor. U Pokretu sam prepoznao snagu za promjenu i zato imaju moju punu podršku.
Šta bi po Vama bio uspjeh u našem društvu, u kom pravcu da se mijenja? Šta bi za Vas bio uspjeh? Šta bi smatrali svojim političkim-društvenim uspjehom?
Uspjeh u našem društvu, pa samim tim i moj lični uspjeh bio bi da živimo bolje, da ljudi imaju ustavom zagarantovano pravo na rad i zaradu. Da mladi ljudi ne moraju odlaziti u inostranstvo zbog posla. Da porodice ne budu rastavljene, jer je tata otišao u Njamačku da zaradi neophodan novac pa će se brzo vratiti, a u stvarnosti se vrati kada život prođe. To je nažalost naša svakodnevnica. Želim da privatni poslodavci poštuju svoje zaposlene, a ne da ih smatraju svojom svojinom. Da od države dobijemo podršku za razvoj preduzeća u gradu a poljoprivrede na selu.
