Za Memorijalni centar Republike Srpske svjedočio je Blagoje Blagojević, koji je prije Odbrambeno-otadžbinskog rata živio sa porodicom u selu Bočinja, opština Maglaj. Sa suprugom je tu zasnovao porodicu i dobio dvoje djece, kćerku Daliborku (1974) i sina Dalibora (1975). Život na teritoriji Maglajske opštine bio je miran i ispunjen sve do početka 1990-ih, kada međunacionalne tenzije počinju da remete svakodnevicu. Legitimisanja, pritisci i strah postepeno su se pojačavali, a potpuni preokret nastaje 8. maja 1992. godine, kada su ubijeni Srbi iz tog kraja, Goran i Dušan Stokanić i Velimir Panić. Od tog trenutka, kako svjedoči Blagoje, više ništa nije bilo isto.
Naredna tragedija zadesila je porodicu Blagojević 13. maja 1993. godine, kada je u granatiranju sela Bočinja od strane muslimanskih snaga teško ranjena Blagojeva supruga. Zbog potrebe za stalnom medicinskom njegom i blizinom bolnice, Blagoje odlučuje da preseli suprugu i kćerku Daliborku u Doboj, vjerujući da će tu biti sigurnije.
Međutim, i Doboj je bio meta ratnih dejstava. Uoči Vaskrsa, u subotu 30. aprila 1994. godine, muslimanske snage su granatirale grad. Jedna od granata pala je u neposrednoj blizini grupe mlađih ljudi koji su se družili uoči Vasrksa. U toj grupi se nalazila Daliborka Blagojević zajedno sa svojim zaručnikom Nedeljkom Tanasićem (1971). Oboje su nastradali na licu mjesta. U tom istom napadu, živote su izgubile i Ljiljana Vukosavljević (1975) i Stojanka Jović (1979), četiri mlada civila, stradali u danima koji su trebali da budu praznik mira i porodične radosti.
Tragedija koja je zadesila porodicu Blagojević ostavila je duboke i trajne posljedice. Bol zbog gubitka voljene kćerke, koju je Blagoje opisao kao tihu, plemenitu i poslušnu djevojku, ostao je neizbrisiv. Ipak, u godini nakon rata, 1996., rađa se kćerka Dragica, koja porodici donosi novu snagu za životom.
Svjedočenje Blagoja Blagojevića predstavlja ličnu i porodičnu priču o stradanju civila u ratu, ali i o nadi i otporu zaboravu. Ovakva svjedočenja su od neprocjenjive vrijednosti za očuvanje istine i dostojanstva žrtava. Ona nas podsjećaju da iza svakog imena stoji jedan život, jedna porodica i jedna priča koja zaslužuje da bude ispričana, sačuvana i poštovana.
Direktor Memorijalnog centra Republike Srpske Denis Bojić izjavio je kako je ovakvo svjedočenje od neprocjenjivog značaja za očuvanje istorijske istine. Posebno mjesto u radu Memorijalnog centra zauzima proces snimanja svih dostupnih svjedočanstava o stradanju srpskog naroda i stvaranje do sada najveće objedinjene baze audio-video svjedočenja članova porodica poginulih i nestalih civila i vojnika, te svih onih koji svojom sudbinom svjedoče o stradanju srpskog naroda.
Memorijalni centar Republike Srpske poziva sve članove porodica poginulih i nestalih civila i vojnika iz Odbrambeno-otadžbinskog rata da podijele svoje svjedočanstvo, kako bismo zajedno sačuvali istinu i sjećanje na one koji su dali život za svoju otadžbinu. Svi koji žele da ostave svjedočenje mogu nas kontaktirati putem imejl adrese: [email protected] ili putem broja telefona: 051/222-999
Napomena: Svako preuzimanje, umnožavanje ili korištenje materijala u druge svrhe nije dozvoljeno bez prethodne saglasnosti Memorijalnog centra Republike Srpske.
Transkript svjedočenja Blagoje Blagojevića
Ja sam Blagoje Blagojević, rođen u selu Bočinja, opština Maglaj, 1952. godine. Osnovnu školu sam završio u Maglaju, a potom sam radio u “Boriku”, u “Šipadovom” pogonu, dvadeset godina – sve do početka rata.
Inače, u Bočinji sam imao kuću, zasnovao porodicu. Blagojevići smo poznata porodica u tom kraju. Svi smo bili na okupu, živjeli smo lijepo. Bočinja je bila razvijeno i napredno mjesto, jedna od najvećih mjesnih zajednica u opštini Maglaj. Živjeli smo složno, zajedno.
Oženio sam se kad sam izašao iz vojske. Malo sam igrao fudbal, bio sam i fudbalski sudija. Deset godina sam vodio kulturno-umjetničko društvo, bili smo prvaci Bosne i Hercegovine. Uporedo s tim, bavio sam se zanatom. Ceo život sam radio u zanatskoj struci – metalac po zanimanju, ali sam imao ljubav prema drvetu, koju sam naslijedio od oca. I dan-danas, iako sam u penziji, pravim namještaj, radim s majstorima, prenosim znanje i iskustvo.
Imao sam dvoje djece. Ćerka mi je završila srednju školu u Maglaju pred sam početak rata. Nažalost, kad je počeo rat, sve nas je rasturio. Supruga mi je ranjena 1993. godine i ostala je invalid – pogođena je u nogu kada je Bočinja granatirana. Morali smo da izbjegnemo. Prvo sam nju izmjestio u Doboj.
Ćerka Daliborka rođena je na Petrovdan 1974. godine, a sin mi je rođen 6. decembra 1975. godine. Zdravstveno su bili kao i sva djeca tada – zdravi i veseli. Imali smo osmogodišnju školu u Bočinji, poligon, bazen za kupanje. Svi smo živjeli zajedno – Srbi, Hrvati i Muslimani. Na Bosni smo se kupali, igrali fudbal – niko nikog nije dijelio.
Sin mi je zbog rata prekinuo školovanje, nije ga završio. Ćerka je završila školu u Maglaju, ali nije diplomirala – uspjela je samo da dobije svjedočanstvo jer smo izbjegli iz Maglaja. U maju 1992. su pobijeni Stokanići i od tada se više nije komuniciralo.
Moja ćerka Daliborka bila je dijete za ponos. Odličan učenik od prvog razreda, mirna, tiha, vrijedna, samostalna. Svi su je zvali Daca. Sin Dalibor je bio potpuno suprotan – nestašan, hiperaktivan, sve je htio da proba: karate, košarku, sve ga je zanimalo.
Poslije rata, rođena mi je ćerka Dragica. Nevjerovatno, ali ponašanjem i izgledom podsjeća na Daliborku. I datum rođenja im je sličan – Dragica 8. jula, a Daliborka 12. jula. Nažalost, Daliborka je poginula 1994.
Iako nisam bio političar, bio sam politički aktivan – sekretar partijske organizacije u firmi, predsjednik sindikata, član radničkog savjeta. Bio sam polaznik političke škole u Kumrovcu. Važno mi je bilo da čuvamo slogu i zajedništvo. Uvijek sam bio “kontraš” – govorio sam šta mislim, bez straha.
Još 1988. se počelo osjećati trvenje među ljudima. Ja sam govorio da moramo čuvati zajedništvo jer će nam politika donijeti rat. Na tribini u Maglaju 1990. sam kritikovao Durakovića koji je rekao “Bosnom se širi miris tamjana” – to je ljude uplašilo. Počelo je propadanje firmi, pa je i moja firma otišla u stečaj u martu 1992. Vratio sam se u Bočinju i bio nezaposlen.
Do maja 1992. sam živio u Maglaju. Kad su pobijeni Stokanići, počele su blokade, hapšenja.
Bio sam rezervni vojnik i učestvovao u vježbama. Ljudi su govorili da sam bio dobar organizator. Aktivno sam čuvao položaje u sastavu prve, pa kasnije treće odredničke brigade.
Cio rat sam proveo na području Bočinje i Ozrena. Moja ćerka Daliborka je kratko radila u sanitetu. Kasnije su došli medicinski radnici sa strane, pa se vratila kući do maja 1993. kada mi je supruga teško ranjena. Prebacili smo je u Doboj na liječenje.
Tu je i Daliborka došla, pa sam je zaposlio u “Bosanku” preko prijateljice koja je bila direktor. Počela je raditi u ponedjeljak, a u subotu je poginula – nije prošlo ni sedam dana.
Pa, u Doboju je bilo odmah silovito granatiranje i žrtava koliko hoćeš. Ali, eto, kako to biva… Baš uoči Vaskrsa 1994. godine, u subotu pred sam Vaskrs, prva granata tog dana pala je gore kod džamije, iznad pijace. A oni su se spremali da slave Vaskrs. Njen momak je bio u vojsci, u brigadi, dobio je odsustvo za rođendan, pa su se dogovorili da dođu kod mene na Bortinju, da ostanu zajedno i proslave Vaskrs.
Nije bilo mnogo društva, desetak omladine, dvanaestak, možda. Krenuli su u jednu kuću u Odrmskoj ulici, bilo je oko pola devet uveče, predmrak. Nosili su sve što su pripremili – pite, kolače, piće, muziku…
I kad su bili na onoj okretnici gde je bio kafić, tu je pala granata među njih. Četvoro je poginulo, četvoro ili petoro ranjeno. To je u jednom trenutku bio najveći broj žrtava u Doboju. Znam, mala Stana Panićka… bilo je dosta koji su izginuli.
Doboj je strašno mnogo granatiran, bilo je mnogo civilnih žrtava. Tog dana je poginuo i Nedeljko Tanasić, njen momak – trebalo je da bude moj zet. Poginula je Ljiljana Vukosavljević, izbeglica iz Gračanice, i Stojanka Jović. Njeni roditelji, Miloš i Bosiljka, bili su izbegli iz Maglaja.
Bilo je deset, dvanaest njih. Granata je pala na ivičnjak. Odbila se… i tako su stradali. Kad sam došao da vidim svoju ćerku, ona je imala onu brigadirku sa radne akcije. U džepu je imala ličnu kartu. Geler je pogodio ličnu kartu – direktno u srce. Drugi geleri su joj pogodili lice…
Pored nje je bio Nedeljko. Mislim da je i on odmah poginuo. Ljiljana isto. Stojanka je umrla u bolnici.
Kad sam bio kod doktora, ništa se više nije moglo uraditi. Tragedija na licu mesta. Stodvadesetka kad je udarila… Kasnije sam analizirao, gledao… Udaralo je u ivičnjak, pa se odbila. Moja ćerka je bila najbliže toj granati. Kažu oni što su preživeli – nije je pogodilo mnogo gelera, ali dovoljno…
Svi oni ostali su ostali teški invalidi. Ćerka moje svastike živi u Nemačkoj. Dalbor i dalje živi u Doboju. Imali su sreće da prežive, neki su se oporavili, kao mala Tanja Nikolić. Komuniciramo i danas, viđamo se.
Često razmišljam o tim sudbinama. Nemam način da nađem utjehu u svemu tome. Jedino što me hrabri je to što moraš pozitivno razmišljati. Život je vječita borba – od rođenja do smrti. Bori se čovjek s tragedijama, problemima, obavezama.
