Za Memorijalni centar Republike Srpske svjedočio je Mladen Tomić, sin poginulog borca Vojske Republike Srpske, Gorana Tomića, koji je život izgubio 14. septembra 1995. godine na Oštrelju. Mladen je oca izgubio kao beba od samo dvanaest mjeseci. Njegovo odrastanje bilo je obilježeno borbom i odsustvom očeve zaštite, ali i dubokim poštovanjem prema onome što je njegov otac branio i za šta je dao život.
Početkom 1990-ih, njegov otac Goran Tomić, priključuje se Novosadskom korpusu, a potom i jedinici „Vukovi sa Drine“. Poginuo je od udarnog talasa granate ispaljene sa teritorije pod kontrolom HVO-a. Mladenova majka je preuzela je ulogu i majke i oca, odgajajući sina u duhu poštenja i ljudskosti. „Važno je da učimo djecu da ne mrze“, kaže Mladen, ističući da Republiku Srpsku doživljava kao simbol slobode, pravde i borbe za opstanak.
Denis Bojić, direktor Memorijalnog centra Republike Srpske, naglašava da su ovakva svjedočenja temelj očuvanja istorijske istine. Centar intenzivno radi na prikupljanju i evidentiranju svih dostupnih svjedočanstava koja govore o stradanju srpskog naroda, s ciljem stvaranja najveće objedinjene baze audio-video svjedočanstava članova porodica poginulih i nestalih civila i vojnika iz Odbrambeno-otadžbinskog rata.
Memorijalni centar Republike Srpske poziva sve članove porodica poginulih i nestalih civila i vojnika iz Odbrambeno-otadžbinskog rata da podijele svoje svjedočanstvo, kako bismo zajedno sačuvali istinu i sjećanje na one koji su dali život za svoju otadžbinu.Svi koji žele da ostave svjedočenje mogu nas kontaktirati putem imejl adrese: [email protected] ili putem broja telefona: 051/222-999
Napomena: Svako preuzimanje, umnožavanje ili korištenje materijala u druge svrhe nije dozvoljeno bez prethodne saglasnosti Memorijalnog centra Republike Srpske.
Transkript svjedočenja Mladena Tomića
Ja sam Mladen Tomić, dijete poginulog pripadnika Vojske Republike Srpske. Izgubio sam u prošlom Odbrambeno-otadžbinskom ratu svog oca Tomić Gorana, nadimak Gorski, koji je poginuo 14. 9. 1995. godine na Oštrelju. Ja sam inače diplomirani pravnik, radim u gradskoj upravi. Doktorand sam prve godine doktorskih studija Pravnog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu i na vaš sam poziv došao da podijelim ne svoje sjećanje, već priče moje majke i tatinih saboraca o tome ko je bio moj otac.
Moj otac je bio jedan pošteni i čestiti čovjek, iz jedne seoske radničke porodice. Tokom perioda komunizma odlazi u Beograd, dvije godine prije početka rata u bivšoj SFRJ. Devedeset prve godine, kada Hrvati odlučuju da mimo ustavnih ovlašćenja odcijepe svoju federalnu jedinicu, bez saglasnosti srpskog naroda, tata se priključuje Novosadskom korpusu. To mi je ispričao njegov saborac i komšija iz sela. Oni odlaze u Vukovar i učestvuju u borbama, naročito u Trpinjskoj cesti. Nakon oslobođenja Vukovara, po riječima tog saborca, u kućama su nalazili tijela ubijenih Srba. Nakon borbi u Vukovaru, tata napušta Novosadski korpus. Ubrzo počinju i sukobi u BiH, kada Bošnjaci, mimo ustava, pokušavaju da odcijepe BiH protivno volji srpskog naroda. Tata dolazi u Tršić, priključuje se jedinici „Vukovi s Drine“ i učestvuje u sve četiri godine rata – od Krajine, Hercegovine, do okolnih ratišta. Poginuo je na Oštrelju kod Drvara, 14. septembra 1995. godine, od granate ispaljene sa teritorije pod kontrolom HVO-a. Moj otac je bio vodnik. Poginuo je od udarnog talasa granate. Ja sam vođen na mjesto gdje je poginuo. Mama nikada nije željela mnogo da priča o tome. Ostao sam bez oca kao beba od dvanaest mjeseci. Ništa nisam znao. Smatram da je moja majka najveći životni borac, jer je preuzela ulogu i oca i majke. Odgajala me je kao poštenog i časnog čovjeka i smatram da je u tome uspjela. Živjeli smo u muslimanskom stanu do 2003/2004. godine, kada smo morali da se iselimo, iako je postojao ugovor o zakupu. Odrastao sam bez očeve zaštite. Nisam imao kome da se obratim. Osnovna škola, srednja škola, fakultet – sve sam sam prošao, u dogovoru sa majkom.
Moj otac je bio keramičar. Radio je u jednoj staroj jugoslovenskoj firmi, čijeg se imena ne sjećam. Sa početkom rata odlazi i stavlja se u službu svog naroda, koji je bio ugrožen i u Hrvatskoj i u BiH. To je bila njegova sveta srpska dužnost – da pomogne srpskom narodu u nevolji. Majka me je odgajala da ne mrzim nikoga. Živjeli smo ranije u Jugoslaviji kao u nekom „bratstvu“, iako možda ne možemo više biti braća, možemo biti dobri komšije i pomagati jedni drugima. Iako sam izgubio oca i druge članove porodice, ne mrzim nikoga i ne želim nikome zlo.
U ratu sam izgubio i djeda Luku Boškovića, poginuo je u borbama u Krajini. Izgubio sam i ujaka. Ostali članovi porodice bili su raseljeni iz okoline Tuzle, jer nisu mogli da žive dostojno pod tim uslovima.
Otac je rođen u Zvorniku. Majka je radila u gradskoj upravi i sada je u penziji. Upoznali su se kada je on dolazio po rješenja za gorivo. Tata je volio moju majku izuzetno. Imam uramljenu očevu sliku u sobi. Imam njegov amblem „Vukovi sa Drine“ i registracioni broj. Idem na groblje. Svakog puta mi je teško jer ga nisam upoznao. Nikada nisam osjetio kako je imati oca. Samo ja i majka znamo kroz šta smo prošli. Ne bih to želio nikome. Ne želim nove ratove, ne želim strah, neimaštinu. Želim da moj narod živi u miru i blagostanju.
Važno je da učimo djecu da ne mrze. Majka me je učila tome. Možda ne možemo biti braća, ali možemo biti dobri komšije. Istorija se ne smije zaboraviti. Ako se zaboravi, ona se ponavlja. Prvi svjetski rat, milion mrtvih. Drugi svjetski rat, još više. Zaboravili smo, pa nam se ponovilo. Ako zaboravimo i ovaj posljednji rat, opet će nam se ponoviti stradanja.
Za mene Republika Srpska nije samo geografski pojam ili entitet. Za mene je to simbol slobode, pravde, borbe i želje za nezavisnošću. Nadam se mirnoj disoluciji, ne secesiji. Republika Srpska je za mene dio Srbije u prirodnim granicama. Ja nikada nisam razdvajao Srbiju i Srpsku. Kada odem u Beograd, osjećam se kao kod kuće. Republika Srpska treba da teži ka budućnosti; natalitetu, boljim radnim mjestima, pravednosti. Volim je i ne namjeravam da je napustim. Želim ovdje da stvorim porodicu i da ih odgajam u duhu poštenja i časti.
Nisam oženjen i nemam djecu. Kada ih budem imao, pričaću im da je njihov djed bio dobar čovjek, patriota koji je morao da ide u rat jer je naš narod bio ugrožen. Vodiću ih na mjesto gdje je sahranjen, ali ih nikada neću učiti mržnji. Samo ljubavi i poštovanju.
