Za Memorijalni centar Republike Srpske svjedočila je Cvijeta Radanović iz Donje Paklenice, nadomak Doboja, koja je u Odbrambeno-otadžbinskom ratu izgubila sina, supruga i majku.
Sin Miroslav Radanović poginuo je kao pripadnik Vojske Republike Srpske tokom proboja Koridora 12. jula 1992. godine, na poznatoj koti Putnikovo brdo, mjestu jedne od većih bitaka u okviru ove operacije. Proboj Koridora bio je strateški i humanitarno presudan za opstanak Republike Srpske, ali je za porodicu Radanović značio nenadoknadiv gubitak. Cvijeta i njen suprug Vidomir mjesec dana su tragali za tijelom svoga sina, prije nego što su ga konačno našli i dostojno sahranili u Donjoj Paklenici.
Samo nekoliko mjeseci kasnije, 6. novembra 1992. godine, rat je odnio Vidomira. Poginuo je nedaleko od kućnog praga, na putu ka borbenoj liniji koja se nalazila nedaleko od njihovog sela. Taj drugi gubitak za Cvijetu je bio razoran, ostala je bez sina i bez supruga u razmaku od nepuna četiri mjeseca.
Kao treći tragični udarac, ubrzo nakon toga, Cvijeta je izgubila i svoju majku, Božicu Ristić, staricu od 73 godine. Božica, koja je živjela sa Cvijetom, ubijena je od strane muslimanskih formacija dok se kretala seoskim putem u Donjoj Paklenici, uprkos tome što nije predstavljala nikakvu prijetnju. Njena smrt simbolizuje stradanje civila, starih i nemoćnih, u bezumlju rata.
Direktor Memorijalnog centra Republike Srpske Denis Bojić izjavio je kako je sudbina Cvijete Radanović teška i bolna, ali i da je njeno svjedočanstvo o ličnom i nacionalnom stradanju, žrtvi i istrajnosti dio temelja Republike Srpske. Upravo ovakva svjedočenja su od neprocjenjivog značaja za očuvanje istorijske istine. Kroz njih se lične priče pretvaraju u kolektivnu memoriju. Sva svjedočanstva moraju biti institucionalno zabilježena i sačuvana te prezentovana domaćoj i svjetskoj javnosti.
Memorijalni centar Republike Srpske poziva sve članove porodica poginulih i nestalih civila i vojnika iz Odbrambeno-otadžbinskog rata da podijele svoje svjedočanstvo, kako bismo zajedno sačuvali istinu i sjećanje na one koji su dali život za svoju otadžbinu. Svi koji žele da ostave svjedočenje mogu nas kontaktirati putem imejl adrese: [email protected] ili putem broja telefona: 051/222-999
Napomena: Svako preuzimanje, umnožavanje ili korištenje materijala u druge svrhe nije dozvoljeno bez prethodne saglasnosti Memorijalnog centra Republike Srpske.
Transkript svjedočenja Cvijete Radanović
Ja sam rođena u Gornjoj Paklenici i tamo sam odrasla, četrdeset druge godine, sedmog aprila. A udala sam se šezdeset prve. Živjeli smo u Hrvatskoj, tamo sam se i udala. Muž mi je bio iz Dervente, Danović Vidomir. Tamo smo se upoznali dok smo radili u vinogradu i tamo smo se i vjenčali. On je zatim ušao u vojsku.
Život prije rata bio je bolji nego danas. Živjeli smo po tuđim kućama dok nismo kupili plac i sagradili svoju kuću. Radila sam po nadnicama, kopala, da bih mogla napraviti kuću. Sin je odrastao, oženio se i zaposlio se na željeznici. Poslije rata se sve završilo i on je poginuo u dvadeset devetoj godini.
Kad je dobijao platu, dolazio je iz Doboja, gdje je živio sa ženom. Dođe, prenoći, donese šta treba, ostavi mi novac. Bio je dobar. Služio je JNA u Banjaluci, pa je dobio premještaj u Bijeli Manastir, sada u Hrvatskoj. Tamo je završio vojsku, zaposlio se, oženio, dobio sina, a onda je poginuo.
Sin mu je završio medicinsku školu i radio u dobojskoj bolnici. Potom su otišli u Njemačku, poveli i dijete. Ja sam ostala sama.
Kad je počeo rat devedeset druge, niko nam nije ništa konkretno rekao. Samo su počeli pitati hoćeš li u rat, dijelili su puške.
Moj sin Miroslav poginuo je 12. juna 1992. godine, na Petrovdan. Došao je kući, prenoćio, doručkovao, pa ga je kolega odvezao nazad. Prije nego što je otišao, tražio je novac. Dala sam mu sve što sam imala. Otišao je da vidi sestru i oca. Od tada ga nisam više vidjela.
Kad je poginuo, niko nam nije došao javiti. Muž i ja smo ga tražili. U komandi na Milkovcu su nam stalno govorili da je živ. Govorili su da je zarobljen, ali ga nigdje nije bilo. Jedan rođak njegove žene, iz Kostajnice, otišao je u zatvor i našao je informaciju da su sahranili trojicu zajedno. Sin mi je imao umjetne zube i obilježje od djevojke. Tako su ga prepoznali.
Kad su ga našli, bio je podno njive, do pojasa go, čizme mu skinute i bačeno oružje. Tražio je od mene pištolj kad je zadnji put dolazio. Dala sam mu. I to je nestalo s njim. Odveden je u mrtvačnicu. Htjela sam da ga vidim, ali mi muž nije dao. Nakon mjesec dana našli su ga, i on je sahranjen u Donjoj Paklenici. Vojska ga dovezla i organizovala sahranu. Kasnije su mu digli i spomenik.
Muž mi je poginuo 6. novembra, iste godine. Otišao je na dužnost i sačekali su ga u Potočarima. Ubili su ga. Ne znam šta su mu radili. Vojska nam je javila, dovezli su ga u mrtvačnicu, a ja sam ga vidjela kad su ga dovezli na groblje. Zamolila sam da mi pokažu da ga vidim i uhvatim za ruku.
Oboljela sam, dobila sam karcinom na dojci, operisana sam u dobojskoj bolnici. Imam i problema sa srcem.
Majka mi je bila stara, rođena 1920. godine, zvala se Ristić Božica. Živjela je sama u Gornjoj Paklenici. Dovela sam je kod sebe da ne bude sama. Ubijena je 1993. godine na Veliku Gospojinu. Pošla je komšinici i upucali su je. Ja sam tada bila u Hrvatskoj kod brata. Treći dan po mom odlasku, javili su mi da je majka ubijena. Kad sam se vratila, već je bila sahranjena.
Sve je bilo žalosno. Bol je moj na mom srcu. Svakoj majci je njen bol najveći, ali čini mi se da je moj najteži. Čitav rat nisam smjela da spavam sama u kući, nego sam išla po komšijskim kućama.
Tako sam živjela. Izgubila sam sina koji me je volio kao Boga.
Eto tako živim. Hvala Bogu što sam bar na nogama i što mogu sama nešto uraditi.
