Znakovi pored puta su od Boga dar i onaj ko ih čita zna sudbu svoju. Sigurno je i Novak Đoković svjestan momenta i te ruke koja ga vodi u besmrtnost. Danas!
Da, baš danas je dan za smjenu generacija. Najveći ikada igra protiv nasljednika, u najvećem finalu, za bogove, podno Ajfelove kule. Finalu Olimpijskih igara.
Smjena generacija ne znači nužno, i vjerujemo da nije, poraz starijeg od nadolazećeg. Smjena generacija, vjerujemo, znači pobjedu najvećeg protiv predvodnika novog talasa, Španca, Karlosa Alkaraza.
Za svojevrsni kraj i ostvarenje snova onog dječaka koji, jedva veći od reketa, kaže da želi da bude najbolji. I to i postane.
A ako uradi još ovo, Nole komotno može da kaže: “Hvala svima, bilo je lijepo družiti se s vama”.
Bitka je ovo za jedni trofej koji, u karijeri, nedostaje najvećem srpskom sportisti ikada. Pehar, koji čeka skoro 20 godina…
Zanimljivo, baš u Parizu ima priliku da dođe do njega, na terenu na kojem je najduže čekao da prigrli jedini gren slem trofej koji mu je nedostajao – Rolan Garos. Uspio je to, tek, 2016.
I sve ovo otvara se u godini u kojoj Novak nije osvojio nijedan pehar, što se nikad dosad nije desilo. Ali, ako se vratimo na početak teksta, shvatimo da Bog to tako uredi. Kad se najmanje nadaš osvjetli ti put do ostvarenja sna. Taj put u vječnu slavu završava se trijumfom kad je najpotrebnije.
Jer, sve bi, sigurno, svako od nas dao da Novak danas uzme ovaj trofej.
Još samo danas da bude na visini zadatka…Sa vatrom u srcu i mirom u glavi.
Kad god bude teško, a biće kriznih momenata protiv Španca, sjetite se riječi Jelene Genčić, Novakovog prvog trenera:
– Posle svih ovih godina koje sam provela uz Novaka, kad sam videla u kakvog je čoveka najpre izrastao, a naravno i sportistu, ja sam sigurna samo u jedno, njegov dar ne dolazi sa ovoga sveta!
Dakle, on je taj! Znaće on kako da se nosi sa ovim izazovom.
Srećno, Novače, još samo ovaj put!
(GLAS SRPSKE)
