Srpska pravoslavna crkva (SPC) proslaviće sutra Svetog Velikomučenika Georgija – Đurđevdan, u spomen na dan kada je ovaj svetitelj postradao 290. godine nove ere.
Georgije je rođen u drugoj polovini Trećeg vijeka u Maloj Aziji i kao veoma mlad postao je vojvoda u vojsci rimskog imperatora Dioklecijana.
Braneći hrišćansku vjeru i protiveći se progonima hrišćana, Dioklecijan je bacio Georgija u tamnicu i osudio ga na najteže muke.
Vidjevši da muke ne mogu da slome ni tijelo ni Georgijevu vjeru, Dioklecijan je odlučio da ga pomiluje pod uslovom da prinese žrtvu rimskim božanstvima.
Georgije je na kipu, kojem je trebalo da prinese žrtvu, načinio krsni znak, nakon čega se statua mnogobožačkog idola rasprsnula. Vidjevši ovo, Dioklecijanova žena Aleksandra je uzviknula: “I ja verujem u Georgijevog Boga!”, na šta Dioklecijan naredi da im bude odrubljena glava, što je i učinjeno.
Osim Đurđevdana, ovom svetitelju se čini pomen i 16. novembra – na Đurđic, dan prenosa moštiju u crkvu u Lidiji, Georgijevom rodnom mjestu.
Na ikonama Sveti Đorđe se predstavlja u vojvodskoj odeždi na konju (Đurđevdan) ili stojeći (Đurđic), kako ubija aždaju, sa ženskim likom u pozadini.
Đurđevdan je u srpskom narodu praznik sa najviše običaja, koji se razlikuju po sadržini od regiona do regiona.
Glavni običaji su pletenje vijenaca od bilja, umivanje biljem, kupanje na rijeci. Uveče, uoči Đurđevdana, neko od ukućana nakida zelenih grančica u najbližoj šumi i njima okiti vrata i prozore na kući i ostalim zgradama kao i ulazne vratnice i kapije. Ovo se čini da bi godina i dom bili berićetni – da bude zdravlja, ploda i roda u domu, polju, toru i oboru.
Vjerovalo se da ako je na Đurđevdan vedro da će biti plodna godina, a ako na ovaj praznik i sutradan bude padala kiša da će ljeto biti sušno.
