Slavićemo Vaskrs onako kako možemo da ga slavimo. Činjenica je da nas je posjetila jedna strašna bolest, epidemija koja je zahvatila ne samo naš narod nego čitav svijet. Nadležni i upućeni u te probleme imaju svoje mišljenje i to izražavaju u vidu opomena narodu i to sigurno treba uvažiti, slušati i primijeniti, priča u ekskluzivnom vaskršnjem intervjuu za Blic.
Njegova svetost arhiepiskop pećki, mitropolit beogradsko-karlovački i patrijarh srpski gospodin Irinej.
Veliki hrišćanski praznik dočekujemo u vrijeme pandemije koja je zaustavila život, pa će i nedjeljne liturgije biti drugačije od onih na koje smo navikli, a vjernici će ih posmatrati iz svojih domova.
– Ova bolest prenosi se komunikacijom, dodirom, pogubna je za one koji imaju i druge zdravstvene probleme, brzo se prenosi. Naša je poruka da imamo u vidu sve te opomene koje nadležni i upućeni preporučuju, toga se pridržava i Crkva. Ovo nije prvi put da ovaj veliki praznik proslavljamo na sličan način, nažalost, Beograd je dva puta bombardovan na najveći praznik, prvi put su to učinili Nijemci, drugi put saveznici, i tada je platio cijenu i podnio velike žrtve. Nadamo se da ovo neće dugo trajati, kako nas uvjeravaju stručnjaci, epidemiolozi i ostali, virus polako počinje da slabi. Treba sve učiniti, sve što zavisi od nas da prihvatimo mjere i da ih se pridržavamo.
Predsjednik Vučić vas je zamolio da imate razumjevanja za ove vanredne mjere, vjernike takođe. Kako će izgledati liturgija i vaskršnja nedelja?
– Imam puno razumjevanja za stav države, pogotovo predsjednika Vučića, koji se zaista zalaže da pomogne svome narodu. Mi to prihvatamo, mada smo bili i mišljenja da je moglo da bude nekakvog blagog iznimka. Strah je veliki i opravdan, shvatamo i prihvatamo stav nadležnih i Crkva će se tako i ponašati. Preporučujem narodu da prihvati ono što ljudi od struke govore, da se pridržavaju upustava. Lijepo je doći na veliki praznik u crkvu, ali ovo je izuzetan jedan trenutak. Možemo se Bogu moliti i u svome domu. Bolje je u domu sabrati svoje misli i svoje želje i svoje srce, nego biti u crkvi a misliti o nečemu drugom. Da se Bogu pomolimo, da razmišljamo o prazniku, o njegovom značaju i značenju, to možemo i u svome domu. Nadamo se će vrijeme ovo proći pa ćemo se moliti Bogu i u domu i u našoj crkvi.
Kakvi su inače odnosi države i crkve, da li razgovarate o važnim pitanjima?
– Hvala Bogu, nisam rođen u komunizmu, ali sam odrastao u komunizmu i znam to vrijeme kakvo je bilo. Blagodarim Gospodu i onima koji su sada na vlasti. Odnos crkve i države je onakav kakav treba da bude. Država vodi svoj posao, svoju brigu, Crkva vodi svoju i vlada jedan harmoničan odnos između Crkve i države. Država ima puno razumevanja za potrebe crkve, ne samo naše crkve, nego i svih drugih vjerskih zajednica i tu nemamo nikakve primjedbe, samo pohvalu i zahvalnost.
Zakon o slobodi vjeroispovesti koji je usvojen u Crnoj Gori izazvao je snažnu reakciju vjernika i poruku „ne damo svetinje”. Prije nekoliko dana svjedočili smo privođenju mitropolita Amfilohija i drugih sveštenih lica. Kako će se završiti ovaj nepravedni i nasilni pokušaj otimanja imovine SPC?
– Nažalost, vlast Crne Gore postupila je sa crkvom gore od Turaka. Ni Turci nisu atakovali na crkvenu imovinu i naše svetinje u Crnoj Gori, bilo je tu rđavih odnosa vlasti turske prema crkvi, ali nisu imali takav stav kakav ima današnja vlast tamo. Atakuju na ono što je najveća svetinja za jedan narod, od Ostroga i Cetinja do drugih svetinja, a šta je pozadina i šta je želja – vjerovatno da se domognu imanja crkvenih, al‘ ta imanja koja crkva ima nisu od juče, ona su vijekovima pripadala crkvi i narodu. Crkva živi u narodu i sa narodom i sve ono što ima pripada i crkvi i narodu. Ne vidim razlog za takav stav, takav odnos od onih koji su naslijedili Njegoša, kralja Nikolu, knjaza Danila, koji su poštovali svoju crkvu, da tako danas postupaju. Vjerujem da je danas u pozadini neka politika, mnogo dublja nego što se tiče samo crkve. Mora se imati u vidu da su svetinje narodne, da pripadaju i crkvi i narodu države Crne Gore. Ovo nije naišlo na odobravanje nigdje u svijetu, sve crkvene zajednice su dale stav da je to neprihvatljivo, da je to zakon bezakonja. Nadam se da će ovi koji danas vode Crnu Goru to uvidjeti.
Svakodnevne litije su obustavljene zbog virusa korona, ranije su podršku pružili i veliki sportisti Novak Đoković, Nikola Mirotić i mnogi drugi. Šta biste poručili narodu koji se okupljao?
– Ja sam dvije i po godine kao profesor bogoslovije u Prizrenu odlazio često u Ostrog. Imao sam prilike da vidim i upoznam sadašnju Crnu Goru i ovo što se danas dešava, da se narod digao da zaštiti crkvu i svetinje, to je za mene jedno veliko čudo. To se nekada nije moglo desiti. Nažalost, nigdje nije crkva bila zapuštena kao u Crnoj Gori. U Nikšiću postoji divan Hram Svetog Vasilija Ostroškog, dugo je nekada tamo bio jedan divan predsjednik opštine koji je nekoliko puta zastakljivao crkvu. Oni danju zastakle, u toku noći neko polupa, tako da je morao i da nađe dva stražara da čuvaju crkvu noću. A danas, čitav Nikšić se digne i dođe u hram, napravi veliku litiju, to je zaista jedno čudo našeg vremena. Tu veliku zaslugu ima mitropolit Amfilohije, njegovim dolaskom je nastao preobraz Crne Gore, pozitivna promjena, vraćanje naroda crkvi i vjeri, obnova hramova. Vratio se život monaški i sveštenički, i danas je to jedna živa i aktivna crkva. Vjerovatno je i to nešto što smeta potomcima bivšeg režima.
U Crnoj Gori traje taj bunt. A mislite li da će se srpski narod ikada pomiriti s tim da Kosovo bude izvan Srbije?
– To nikada! Nažalost, naš najveći problem je što je narod silom morao da napusti Kosovo i Metohiju, pa je ona ostala bez naroda. Ono što je trebalo učiniti kada je došlo do preogovora sa moćnicima ovog svijeta, trebalo je tražiti da se narod vrati na Kosovo i Metohiju. Da je to učinjeno, drugo bi bilo. Sila otme zemlje i gradove, oteće vjerovatno i Kosovo. Mada se prilike malo mijenjaju u svijetu, kako prema Srbiji tako i prema Kosovu. Nije nemoguće da dođe i drugo gledanje na te odnose. Ali, u duši, u svijesti i savjesti srpskoga naroda Kosovo ne može biti odvojivo od istorije i naroda u Srbiji. Sve što je vrijedno u našoj istoriji, našoj kulturi, početak je na Kosovu. Naše najveće svetinje su tamo, od 1.300 svetinja, mnoge su nažalost porušene, ali sve pripadaju našoj istoriji. Ja ne mogu nikada da zamislim da Prizren u kome sam bio 15 godina bude jednog dana u rukama nekog drugog naroda, kao ni Pećka patrijaršija, Dečani… Nadam se da će oni koji upravljaju ovim svijetom to uvidjeti i da će se naći način da Kosovo ostane u okviru Srbije.
Prije par mjeseci vam nisu dali da obiđete Pećku patrijaršiju. Kako ste doživjeli tu zabranu?
– Da, tražili su mi da imam dozvolu da uđem. Ja sam rekao da dozvolu nisam tražio niti ću ikada tražiti. Ja idem svojoj kući, moja zvanična rezidencija je Pećka patrijaršija. Oni tu nisu prihvatili, pomogao je vladika Teodosije kod te sile na Kosovu, da me propuste. To je najbolja slika odnosa onih koji su danas na Kosovu prema istoriji Kosova i srpskog naroda.
Spekuliše se da se Srbiji nude razne stvari u zamjenu za priznanje Kosova. Kako vidite da će se razriješiti „kosovsko pitanje”?
– A šta može svašta da dobije? Prazna obećanja. Šta može da zameni gubitak Kosova, nema te zamjene. Mi smo na Kosovu dugo živjeli s Arnautima, tako su ih zvali, pa Šiptarima, Albancima, nisu nam smetali, bilo je mjesta gdje su odnosi bili vrlo dobri. Ovdje su interesi velikih sila da se Srbija isključi sa Kosova. Mi se uzdamo u svijest dobrih i pametni ljudi, ali i u Stefana Dečanskog koji je u Dečanima, grobove arhiepiskopa pećkih, u one svetinje i svu onu krv koja je prolivena na Kosovu, uzdamo se da će biti sačuvano.
Ovaj virus nas je zatvorio u kuće, otkrio možda i da smo se prečesto bavili nekom životnom formom namesto suštinom, da živimo opšte vrijeme otuđenja i samodovoljnosti.
– Moramo da se malo zamislimo i zapitamo otkud to da ovaj virus obuhvati čitav svijet. Naš narod kaže „nema posljedica bez uzroka”. Ovdje su posljedice duhovne i moralne prirode. Ovo nije po volji Božijoj ali nije ni bez dopuštenja Božijeg, da se malo čovjek i zamisli, pa vidi malo i svoj odnos i prema svijetu i prema Bogu. Ovo je nešto što nije samo ljudsko, ima tu i drugih uticaja, duhovnih uticaja. Vjerovatno ćemo se sad vratiti čovjeku, malo da se odvojimo od moći i izuma koji su usmjereni protiv čovjeka, da razmislimo o sebi i svom života na zemlji. Da razmislimo i o našim bližnjima, ova zaraza opominje na to, da brinemo o sebi ali i našem bližnjem.
Naš narod za porodicu zna da kaže „domaća crkva”. Moderno vrijeme dosta je iskrivilo predstavu o porodici.
– Nešto što je najugroženije u našem vremenu, ništa nije toliko ubijeno i ugroženo kao porodica, i to vjerujem da je planski učinjeno. Ne samo da narod naziva porodicu domaćom crkvom, to su i riječi apostola Pavla, on pozdravlja porodicu, domaću crkvu. Jedna porodica predstavlja i malu duhovnu i tjelesnu zajednicu. Sve vrijednosti koje su se negovale i koje se neguju imaju korjen u porodici. Djeca ono što najprije nauče i što najtrajnije bude u njihovom životu to je ono što su naučili u svojoj porodici. Nekada je porodica bila prva škola, vaspitanje, uvođenje u život, njegovanje vrednosti ljudskih i čovečanskih. Nažalost, danas je porodica razbijena. I zadatak je kulture društva da obnovi porodicu.
Na čelu SPC ste deset godina. Tim povodom rekli ste: „Živimo u vremenu kada nije lako biti na nekom visokom položaju, pa tako nije jednostavno ni biti patrijarh.” Kako vidite put SPC narednih deset godina?
– Danas je teško i nezahvalno biti bilo kakav starješina, vođa, bilo preduzeća, društva, bilo porodice. Mnoge vrijednosti su dovedene u pitanje, nekada je naš čovjek mislio o porodici, o otadžbini, jednoj široj porodici. Nažalost, malo ima ljudi koji imaju jedan širi pogled na društvo, na zajednicu kao na zajednicu porodičnu, više su prisutni interesi. Interes dominira nad svim interesima. Porodica je tu žrtva, tu je naš problem veliki, tu crkva mora da ima posebnu ulogu u formiranju i održavanju porodice. Možda će nas i ove prilike malo dovesti k sebi i počećemo malo da mislimo šire i dublje nego što je lični interes i momenat.
