Grad je, konačno, dobio klavir.
Veliki, reprezentativni, skupocjeni. I taman kad smo pomislili da nam je nešto falilo – shvatili smo da je to upravo to. Nije falio novac za radnike, nije falila podrška sportu, nije falila briga za poljoprivrednike. Falio je klavir.
Jer, dok klavirske dirke svijetle, u realnosti zvuče neke druge note.
Poljoprivrednicima su u februaru 2026. godine isplaćeni podsticaji iz 2024. godine. Dvije godine čekanja da bi neko dobio ono što mu pripada. A podsticaji za kompletnu 2025. godinu? Još uvijek na čekanju. Semberska njiva, izgleda, nema prioritet kad se svira gradska melodija.
Roditelji koji djecu šalju u privatne vrtiće i dalje čekaju subvencije. Cijene rastu, obaveze stižu, a gradske uplate kasne. Porodice se snalaze kako znaju, ali izgleda da su manje važne od svečanih trenutaka.
U Direkciji za izgradnju i razvoj grada radnicima kasne tri plate. Tri mjeseca rada bez redovne isplate. I dok jedni sviraju, drugi broje dane.
Sportski klubovi? Neki su pred gašenjem. Neki su već ugašeni. Šesnaest mjeseci bez novca za funkcionisanje. Šesnaest mjeseci čekanja na sredstva koja bi trebalo da budu redovna. Entuzijazam ne može vječno zamijeniti budžet.
Ali klavir je stigao.
Možda će njegova muzika zaglušiti pitanja o platama, doprinosima, podsticajima i subvencijama. Možda će tonovi biti dovoljno jaki da prekriju tišinu u kojoj čekaju radnici, sportisti, roditelji i poljoprivrednici.
A možda je vrijeme da se prvo uštimaju prioriteti – pa tek onda instrumenti.
(Moja Bijeljina)
Poštovani čitaoci, možete nas pratiti i na platformama: Facebook, Instagram, Youtube, Viber, Tiktok
Pridružite se i saznajte prvi najnovije informacije.
Naše aplikacije možete skinuti na:
