Bračni par Simić, Milan i Milena za 19 godina zajedničkog života osjetili su na svojoj koži šta znače riječi borba, nada, strah, tuga.
Sahranil su tri sina, prvenca od dvije i po godine, drugorođenog sina od dva i po mjeseca i treće muško dijete koje je imalo samo 25 dana kada su ga ispratili na vječni počinak.
– 1999. godine dobili smo našeg prvog sina Vasu. Ime je dobio po Milanovom pokojnom bratu. On je bio vedro dijete, zdravo, išao je doktoru samo kada se prehladi. 2002. godine mi smo njega izgubili. Jutro je bilo, muž je radio, sin mi je rekao da mu je muka, odjednom je samo probledio i pao. Komšije su mi odmah pomogle, po dolasku u ambulantu ustanovili su da on nije živ – ispričala je Milena grcajući od suza.
Misterija koja okružuje njihove prerane smrti
Kada su sahranili sina, međusobno su bili najveća podrška. 2003. godine, kada je Milena ostala trudna sa drugim sinom, išla je redovno na preglede insistirajući da na detaljnim analizima kako se tragična situacija ne bi ponovila.
Rodim ja mog Mladena 20. septembra 2003. godine. Sve je bilo super do dvadesetog dana starosti. Počeo je da se mijenja, ima drugu boju lica i ja kažem Milanu da sin nije dobro i da treba da ga vodimo lekaru. Ljekari su nas poslali za Beograd gdje su Mladena stavili na intenzivnu njegu. U toku noći, pošto nisam imala prenoćište, vratila sam se nazad kući. Nakon deset dana, javili su da dođemo po bebu. Ništa nam tada nisu rekli, ništa nisu pronašli što bi moglo da objasni to. Kada je imao dva mjeseca, opet se razbolio, djelovao je gore nego prvi put. Opet smo otišli za Beograd, bili smo u bolnici gdje su rađene pretrage. Rečeno nam je bilo da odemo kući i da se vratimo za nekoliko dana. Ništa nam zvanično nisu govorili tada, nismo imali informaciju o njegovoj dijagnozi. Jednog jutra kada smo se probudili, našla sam dijete hladno u krevetu. Rekla sam tada sama sebi, nikada više roditi dijete neću – pričaju slomljeni supružnici.
Onda je 2005. godine, Milena neplanirano ostala u drugom stanju. Iako od straha da joj se ne ponovi isto nije željela da opet izgubi bebu, odlučila je ipak da trudnoću iznese do kraja.
– Vuka sam rodila na početku devetog mjeseca trudnoće. Beba je bila sedam dana u inkubatoru. Kada je imao 12 dana, vodili smo ga na kontrolu. Pedijatar je insistirao na redovnijim kontrolama, jer je bio u inkubatoru. Pedijatar je tada rekao da beba napreduje, Vuk je dobio na kilaži malo, međutim… Vidjela sam da je Vuk počeo da se mijenja nekako, odlučila sam da treba da ga odvedem kod ljekara. Osjetila sam samo na pola puta da je Vuk jako “zakrkao”. Kada smo došli u bolnicu, doktori su uzeli bebu. Nisam mogla da uđem u ordinaciju. Nakon deset minuta su izašli i saopštili su mi da je Vuk umro – ispričala je Milena.
“Molila sam boga i svetog Nikolu”
Sahranivši tri anđela, a istrajni u namjeri da se ostvare kao roditelji, Milena i Milan donose odluku da urade genetske analize, čiji su nalazi pokazali da Milena smije samo žensko dijete roditi… Tako je i bilo.
Rodila se mala Nikolina koja je odmah po rođenju prebačena na beogradski Insitut za majku i dijete na ljekarska ispitivanja koja su potvrdila da Milenina i Milanova kćerkica ima proširenje lijeve komore u glavi koje izaziva epileptične napade.
Od 2011. godine, Nikolina koristi po dvije boce sirupa “kepra” u toku mjeseca, za koje Simići moraju da izdvoje oko 80 evra, iako su njihova mjesečna primanja svega 150.
Uprkos teškoj i podmukloj bolesti, Nikolina, mala ljepotica plave kose i zelenih očiju, izuzetno je vesela i radoznala djevojčica, piše Blic.
– Nikolina nam je dala razloga za život. Imamo i veliku pomoć i podršku humanih ljudi. Nikolina je sada pod terapijom, dobro je, svakodnevno pije tablete “kepra”. Ide u školu, redovan je učenik i odlična je. To nam je najveći ponos i sreća. Moja Nikolina nosi ime po našoj krsnoj slavi, ja sam molila Boga i svetog Nikolu da nam podari djevojčicu i on nam je uslišio molitve. Ja bih sada trčala svuda i pričala da sam najsrećnija majka na svijetu – ispričala je Milena.
(SrpskaInfo)
