Vjerovatno ne postoji ni jedna osoba u Bosni i Hercegovini koja nije svjesna teškog položaja Roma (iako nerjetko ignorišu tu činjenicu), pogotovo Romkinja, i njihove borbe za pravo na dostojanstven život. Ipak, da svi ne pristaju da žive bez otpora, pokazuje i više nego uspješna priča predsjednice Udruženja žena Romkinja iz Bijeljine, Sabire Hašimović, koja neumorno radi na poboljšanju uslova za zajednicu iz koje dolazi.
Sabira je rođena je u mnogobrojnoj porodici koja se stalno borila za puko preživljavanje, a potom se udala vrlo mlada, imala je tek 15 godina.
– To je ponovo bio pakao od života. Siromaštvo i neimaština, odnos između svekra i svekrve, priča Sabira. Na samom početku braka znala je da je mlada da odmah postane majka, ali nije očekivala će joj usprkos svemu najveći problem biti što nije imala djece koju je silno željela. To joj je pošlo za rukom tek 15 godina kasnije nakon što je imala i operaciju, ali to je za nju prestavljalo veliku nagradu, da dobije dugoočekivano dijete.
Nažalost, četiri mjeseca nakon porođaja, muž joj je poginuo u saobraćajnoj nesreći. On je bio osoba koju je smatrala najvećom podrškom u životu. Nakon toga počinje njena bitka za opstanak, jer su muževljevi roditelji odmah istjerali iz kuće nju i bebu. Kako nije imala podršku i nije bila upoznata gdje da je traži, spavala je gdje god je stigla. Bilo je dana kada nije imala šta da jede, ali nije brinula za sebe, već za malog dječaka kojem je bila jedina nada.
– Spavala sam na putu, jednom sam prespavala i na groblju, jer tako je kad nemate ništa. Potom sam uspjela naći neki smještaj gdje sam svila, kakav takav, dom za sebe i svog sina – dodaje. Zbog loših uslova života sin joj je završio u bolnici kada je hitno upućen na operaciju u Banja Luku. Sabira nije imala novca da plati prijevoz do tamo, a kamoli da mu osigura liječenje. Nije poznavala nikoga ko bi joj mogao pomoći.
Međutim, činjenica da joj je sin hitno trebao medicinsku pomoć navela je da nazove Dragana Jokovića, direktora Udruženja građana za promociju obrazovanja Roma “Otaharin” i zamoli za pozajmicu. On je Sabiri pružio svu podršku koja joj je trebala. Uz pomoć dobrih ljudi i činjenice da je počela da odlazi na radionice osnaživanja Romkinja u “Otaharinu”, gdje je kasnije dobila priliku i da radi, stvari su krenule na bolje.
Kada je počela da radi u “Otaharinu”, Hašimović je odlučila da tu priliku neće propustiti. Počela je da uči o nevladinom sektoru, predano i uporno je radila, a njena odlučnost je urodila plodom. Na čelu je Udruženja Rokmkinja, a život joj se potpuno promijenio. – Radila sam sve što je bilo moguće. Jednom sam cijeli dan čistila kod jedne žene koja mi je kasnije dala kilogram krompira, ali morala sam donijeti hranu sinu – nastavlja svoju priču Hašimović.
Odlazila je i u inostranstvo gdje je takođe po nekoliko mjeseci čistila kuće, ali pošto joj je sin krenuo u školu, nije željela da on izostaje s nastave, te se vratila u BiH gdje je nastojala da osigura bolje uslove života. Prvo pravo zaposlenje koje je dobila 2014. godine u Udruženju „Otaharin” vratilo joj je vjeru u život jer, kako je ispričala, tada je mogla priuštiti neke stvari i sebi i djetetu. Bio je to trenutak kada je sve krenulo na bolje, a kasnije se pokazalo da se vrijedi boriti.
Snagom volje i podrškom koju joj je pružilo Udruženje “Otaharin” uspjela je prevazići prepreke i danas radi kao predsjednica Udruženja žena Romkinja, a u romskoj zajednici je prepoznata kao žena koja donosi pozitivne promjene i daje primjer drugima.
– Veliki je uspjeh za Romkinju da se zaposli i počne normalan život dostojan čovjeka. To je vrlo teško postići. Kada sam dobila funkciju predsjednice Udruženja sve je bilo drugačije, ne zbog novca, nego zato jer sam mogla pomoći ženama u zajednici, kaže Hašimović.
Zahvaljujući radu mnogobrojnih organizacija koje rade s marginalizovanim i manjinskim grupama žena, te umrežavanju i projektima koji rade na promociji i vidljivosti Romkinja, Hašimović smatra da su Romkinje danas u dosta boljem položaju nego što su bile u ranijem periodu, sada više znaju koja su njihova prava.
Projekti koji rade na jačanju kapaciteta i vidljivosti manjinskih i marginalizovanih grupa žena kao što je projekat “Ženska prava – Agenda za pozitivne promjene” koji finansira Evropska unija, a implementiraju Fondacija CURE i Fondacija za osnaživanje žena u saradnji s deset ženskih organizacija, od kojih je jedno i Udruženje žena Romkinja, upravo doprinosi pozitivnim promjenama.
Sabira dolazi iz te zajednice i vrlo dobro zna kakav je život Romkinja, šta im je dozvoljeno, a šta ne, ali sada ima priliku da im pomogne i ako ništa, osvijesti ih i pokaže da imaju pravo glasa, da mogu reći “neću” i da mogu prijaviti nasilnika. Osim što podučava Romkinje njihovim pravima i osnažuje ih u njihovim odlukama, provodi i druge projekte i akcije, a jedan od njih je i akcija besplatnih mamografskih pregleda s Domom zdravlja Bijeljina, te će ove godine gotovo 50 Romkinja dobiti mogućnost besplatnog pregleda.
Dom zdravlja omogućava i besplatne ginekološke preglede, kao i kontrolu štitne žlijezde, ali Hašimović im pomaže i da odlaze kod ljekara ukoliko nemaju zdravstvenu knjižicu, kao i da riješe pitanje zdravstvenog osiguranja. Udruženje koje vodi kontinuirano radi i na osnaživanju Romkinja koje su pretrpjele neke od oblika nasilja. Organizuje radionice na kojim ih podučava da ne trebaju trpiti nasilje, ali i kako bi uvidjele da imaju pravo na rad, a ne samo da sjede kući. Za nekoliko od njih omogućila je zapošljavanje u udruženju.
Takođe, Hašimović ima uspješnu saradnju i s lokalnim vlastima koje su joj pomogle da u romske zajednice postave uličnu rasvjetu, u ulice koje su 40 godina bile u mraku, a novac je osiguran uz pomoć CARE International. Trud koji je uložila i ono što je postigla, želi da bude pozitivan primjer Romkinjama u zajednici, te da se pokaže u društvu da one to mogu, zbog čega je na kraju svoje priče poručila: “Borite se, jer ste na kraju dobitnik”.
Izvor mreza-mira.net
