Svaki roditelj, uglavnom bez pogovora, reći će da je najljepši zadatak, ali ujedno i najzahtjevniji – odgajanje djece.
Takođe, mnoge od njih će reći i da ne znaju kako uspijevaju da svom djetetu ili djeci obijezbede sve neophodno, jer su troškovi za gajenje djeteta prilično veliki.
Dosta tih troškova je i nepotrebno, rekli bi neki roditelji.
Tako se našem portalu obatila majka blizanaca, sina i kćerke, petogodišnjaka koji trenutno pohađaju predškolski program. Navela je da djeca pored osnovnog, odjeće i obuće, te pribora za boravak u predškolskoj ustanovi imaju i niz drugih potreba koji troškove kućnog budžeta dovode do izdisaja.
“Djeca ovih dana imaju predstavu. Rečeno nam je da moraju da imaju majice i suknjice u određenoj boji, hupahopkice i cipele u posebnoj boji. Da im kosa bude uvijena u velike lokne. Hej, moje dijete ima 5 godina. Da li to znači da treba da je vodim frizeru da joj talase radi”, pita majka ogorčena školskim sistemom.
Navodi da i za dječaka ima podebne ukrase i odjeću, te da su ostali roditelji mahom nezadovoljni, ali da ćute.
“Ne možeš ti svom djetetu da uskratiš nešto, i da ga, tako malog i nezrelog, dovedeš do toga da mu se djeca smiju, ili da bude odbačeno od društva. S druge strane, roditelji neće da žale na djeci pa onda prećutkuju tamo gdje bi trebalo da budu glasni”, ističe ova majka koja je, zbog svoje djece željela da ostrane anonimna.
“Zna se šta su obaveze i prava učenika, zna se koje su obaveze nastavnika, ali šta je ovo? Ja za jednu priredbu moram da odvojim 200 maraka da bi moja djeca bila u skladu sa željom vaspitačice ili učiteljice”, ogorčeno navoidi ova žena pitajući da li u vaspitno-obrazovnim ustanovama postoje granice.
Druga osoba, majka osmogodišnjaka, ističe da ništa bolja situacija nije ni u nižim razredima osnovne škole.
“Djeca u drugom osnovne koriste vodene bojice, flomastere, tempere… Mislim da je to prerano. Moje dijete je nedavno došlo sa spiskom iz škole na kome piše šta im je potrebno za sljedeći čas – akrilne boje, perlice i sedefasta gel boja. Pitam jasno i glasno ministra: da li je normalno da djete od sedam godina to koristi na času i šta će se desiti sa roditeljima koji nemaju da kupe akrilnu boju koja košta oko 5 maraka
po komadu”, ističu roditrelji iz Bijeljine.
Provjerili smo i šta kaže zakon.
Navedeno je da se plan nastave piše ranije, te da se planiraju čas za časom, tako da nastvana lica mogu da najave đacima šta će im od materijala, u zavisnosti od predmeta, trebati za naredni školski čas.
Pojedini nastavnici i učitelji ističu da plan, program i metodologija nastave nisu Sveto slovo, te da se od toga može odstupiti ukoliko nastavni kadar procjeni da pojedini đaci nešto ne mogu da ispune.
“Pored obrazovnih ciljeva, važan je vapitni aspekat kroz koji učitelj na svom primjeru pokazuje djetetu razumjevanje, empatiju, te razvija kreativnost, jer – ako svi nemaju novac za neki materijal, na meni je da
nađem način da to zamjenim drugim sredstvom”, navela je nastavnica srpskog jezika u jednoj bijeljinskoj školi.
Šta vi kažete, da li ste se susreli sa ovakvim ili sličnim problemima?
Kako ste reagovali? Pišite nam u komentarima…
(mojabijeljina.com)
