Prof. dr Siniša Maksimović, specijalista opšte hirurgije, univerzitetski profesor i nekadašnji dugogodišnji direktor bijeljinske bolnice „Sveti Vračevi“, jedan je od onih ljekara koji vjeruju da se predanim radom, znanjem i poštovanjem prema pacijentu mogu postići veliki rezultati, čak i u manjim sredinama. Predavač je na Katedri za hirurgiju na Medicinskom fakultetu u Banjoj Luci i Foči, a kao predsjednik Udruženja hirurga Republike Srpske i autor brojnih naučnih radova dao je značajan doprinos unapređenju hirurške prakse i nauke u Republici Srpskoj. Od magistarskog rada i doktorske disertacije, koji su mu otvorili put ka ozbiljnom naučno-istraživačkom radu, do danas je objavio čak 290 radova predstavljenih na domaćim, evropskim i svjetskim kongresima i u stručnim časopisima. Autor je pet monografija, a njegova istraživanja su višestruko nagrađivana – od priznanja Skupštine opštine Bijeljina „Zlatna medalja Knez Ivo od Semberije“ (2004), preko Povelje Komore doktora medicine Republike Srpske za naučnoistraživački rad (2007), do međunarodnih priznanja poput nagrade „Susan G. Komen for the Cure“ uručene na prestižnoj konferenciji u Briselu (2010), kao i nagrade za najbolji istraživački rad na Godišnjem mitingu japanske asocijacije medicinske onkologije u Sendaju (2013). Bogata biografija potvrđuje da prof. Siniše Maksimovića svoj profesionalni i akademski rad gradi podjednako na klinici i u nauci, ostavljajući snažan trag i u jednoj i u drugoj sferi.
Kada se osvrnete na svoj profesionalni put – od srednjoškolca u medicinskoj školi do univerzitetskog profesora i specijaliste opšte hirurgije, koje tačke prepoznajete kao prelomne?
Treći i četvrti razred srednje medicinske škole u Bijeljini me je uvjerio da je medicina nešto čime treba da se bavim. Učio sam mnogo i bio dobar đak i to sam jako volio.
Studije medicine najprije u Tuzli su me učvrstile u uvjerenju da treba da radim marljivo i da budem uporan. Na Medicinskom fakultetu u Tuzli naučio sam mnogo bazične medicine.
Nastavak studija u Beogradu kao apsolvent od jula 1992. god. do 01. februara 1993. godine me je posebno motivisao, imo sam skoro sve odlične ocjene (u Beogradu sam položio 12 ispita za 7 mjeseci) i stekao ogromno samopouzdanje. Bile su to teške godine, rat, kriza, neimaština. Znao sam da moram da završiim studije i da se vratim u Bijeljinu.
Dolaskom u bijeljinsku bolnicu (22. februara 1993. godine) na hirurško Odjeljenje odmah sam shvatio da je to ono zbog čega sam studirao medicinu. Radi se vrijedno, posao je dimaničan, odluke se donose brzo, precizno. Nemate niti vremena, niti prava da donesete pogrešnu odluku. Za to vam je bilo potrebno mnogo znanja. Bila su to jako teška vremena, mnogo ranjenika, mnogo posla. Imao sam sreću da upoznam, da sa njima radim i učim hirurgiju od starijih, iskusnih ljekara hirurga primarijusa: dr Stanojla Opalića, dr Milana Spasojevića, dr Milivoja Kićanovića, dr Milenka Popovića, dr Bogdana Šovića, dr Zdravka Matkovića. To su bili dani kada sam upoznao i svoje kolege sa kojima evo već više od trideset godina radim i dalje na hirurgiji: prim. dr Slobodana Lovrića, prim. dr Željka Pejovića, dr Dragana Živanovića i dr Nemanju Jankovića. Bili su to teški dani, ali ih se vrlo rado sjećam. Imali smo malo, a želje su nam bile velike.
Šta Vas je privuklo hirurgiji i onkologiji, kao Vašoj užoj specijalnosti?
Na Medicinskom fakultetu u Tuzli predmet patologiju nam je predavao prof. dr Miroslav Oprić, specijalista patološke anatomije sa Insitututa za onkologiju i radiologiju Srbije u Beogradu. On je veoma uticao na mene i kao čovjek i kao ljekar i kao naučnik. To je bio profesor koji je na cijelom tuzlanskom Univerzitetu imao najveći broj kanidata za magisterijume i doktorate. Zahvaljujući njemu svoju edukaciju iz onkološke hirurgije nastavio sam na Institutu za onkologiju i radiologiju Srbije u Beogradu kod jednog od najvećih evropskih onkoloških hirurga prof. dr Radana Džodića. Bio sam prvi ljekar koji je magistrirao pod mentorskim vođstvom profesora Džodića. Time se jako ponosim.
Profesor Džodić je bio hirurg sa “mjerom u prstima” i čudesnim dodirom, preciznijim od rendgena. On je značajno obilježio moj život. On je moj heroj među našim savremenicima, prof. dr Radan Džodić iz sela Plešin, sa Golije. Osjećam ponos što sam imao priliku da budem njegov đak, prijatelj i kolega. On je bio čovjek, ljekar, aristokratski – skromni junak našeg vremena. Posvetivši mu ove riječi želim da poručim mladim ljudima da se vrijednim radom može i sa Golije a i iz Semberije postići mnogo.
U svom naučnom opusu imate pet monografija i više stotina objavljenih stručnih radova. Koliko je važno da ljekar ostane uključen u nauku i akademski rad i nakon što se potpuno posveti kliničkoj praksi?
U medicini, pa tako i u hirurgiji, sve što ne objavite ili publikujete kao da niste radili. Mora da se publikuje ono što radite, morate da učestvujete na kongresima i stručnim sastanicima. Veoma je važno da uskladite klinički rad sa naučnim radom. Nadam se da sam u tome uspio.
Uspješno ste vodili bijeljinsku bolnicu dugi niz godina – vjerovatno sa najdužim direktorskim stažom u njenoj istoriji. Kako biste opisali taj period?
Bio sam direktor bijeljinske bolnice od 01. jula 2010. godine do 12. decembra 2019. godine. To je bio veoma zahtjevan period. Period kada je započela izgradnja novog objekta bolnice u Bijeljini. Mjeseci velikog rada, borbe sa rokovima i izazovima. Ovo je bio prvi veliki projekat u zdravstvu Republike Srpske. Uspješno smo ga realizovali bez ijedne mrlje ili problema iako je bilo i onih kojima se to nije sviđalo.
Početak radova na izgradnji novog objekta bolnice 29. septembra 2010. godine sam počeo ovim riječima: “Ove godine obilježavamo 130 godina organizovane zdravstvene zaštite u Bijeljini. Za sve ove godine zdravstveni radnici zaposleni u ovoj zdravstvenoj ustanovi su pokazali veliku humanost, hrabrost, stručnost i čovjekoljublje. Posebno se radujemo izgradnji novog objekta bolnice jer će naša pažnja i odnos prema pacijentima biti na višem i kvalitetnijem nivou”. Iste ove riječi bih ponovio i danas. Objekat nove bolnice je moj najveći ponos. Izgradnja novog objekta bijeljinske bolnice je značajno unaprijedila zdravstvenu zaštitu u Semberiji i Republici Srpskoj. To je bio prvi novi objekat bolnice ne samo u Bosni i Hercegovini nego i šire. Moram da podsjetim da je ideja za izgradnju bolnice počela mnogo ranije. Imali smo sreću da je zemljište za izgradnju bilo vlasništvo bolnice i da nam je to mnogo pomoglo u kasnijoj realizaciji projekta. Veliki doprinos u pripremi projekta imali su prethodni direktori bolnice. Najveći doprinos u izgradnji novog objekta bijeljinske bolnice dao je predsjednik Republike Srpske, tada predsjednik Vlade Republike Srpske, gospodin Milorad Dodik.
Naravno, ponosan sam na ljude koji rade u bolnici. Medicinsko i nemedicinsko osoblje, medicinske sestre, instrumentarke i anestetičare, rentgen tehničare, laborante… Ponosan sam na skoro 80 mladih ljekara koje sam primio u svom mandatu. Danas su to ugledni doktori nauka, specijalisti, načelnici odjeljenja, šefovi odsjeka, pomoćnici direktora. Današnji direktor bolnice prim. dr Mikalo Lazić je bio moj prvi saradnik skoro sedam godina. Mnogo smo vrijedno radili i mnogo zajedničkih projekata uradili. I danas se veoma dobro slažemo i vrlo intenzivno sarađujemo. Ponosan sam na mlade hirurge, njih sedam. Svi su primljeni na posao u bolnicu u mom mandatu, svima sam bio mentor i svi su polagali specijalističke ispite kod komisije čiji sam bio član. Danas su to izvanredni mladi, već afirmisani hirurzi: dr Milan Todorović, dr Slaviša Dabić, dr Jovica Vidović, dr Danijel Savić, dr Srđan Petrović, dr Milan Milovanović i dr Đoko Novaković. Ponosan sam na sve ono što smo uradili i na starim objektima bolnice do početka izgradnje novog objekta. Znate da su rekonstruisane zgrade stare hirurgije i starog ginekološkog odjeljenja. Uz dodatne rekonstrukcije 2020. godine to se u “kovid periodu” pokazalo kao veoma značajno. Odvojili smo pacijente oboljele od kovid infekcije od nove bolnice.
Vi ste čovjek kojeg kolege opisuju kao osobu visokih moralnih principa, posvećenu vjeri i nauci. Kako te vrijednosti međusobno nadopunjuju Vaš život i poziv?
U medicini dobar doktor mora da bude dobar čovjek, a dobar hirurg mora da bude mnogo dobar čovjek. U poslu hirurga koji se bori protiv najteže bolesti neophodni su istrajnost, poštenje i iskrenost. Sve što sam radio radio sam iskreno i iz srca. Nisam kalkulisao, nisam imao zadnje namjere. Tako prilazim poslu, tako prilazim Bogu i svojoj vjeri.
Sa dubokim poštovanjem treba da se odnosimo prema nauci i ljudskoj mudrosti i da se trudimo da je proučavamo, ali da umijemo da uzmemo iz nje samo ono što je istinski vrijedno. Bez obzira na to, prema njoj se treba odnositi kritički, čak i sa nepovjerenjem, jer se sa zemaljskom mudrošću miješa mnogo i lažnog i lošeg čime se rukovodi čovjekovo mišljenje. U jednom od svojih predavanja u Eparhijskom kulturnom centru u martu 2018. godine sam rekao: ”Ukratko, nauka nije tako loša kao što to misle neki sociolozi, niti je tako dobra kao što misle mnogi naučnici. Nauka nažalost teži da bude previše isključiva i elitistička. Prečesto naučnici gledaju na nauku kao na neosvojivu tvrđavu koja se diže visoko nad ravnicom neznanja. U stvarnosti, nauka je prije kao jedna od važnih kuća među drugim kućama, kakve su istorija, umjetnost i religija, sve sa svojim snagama i slabostima. Sve kuće su važne u traganju za istinom. Problem sa naukom je to što je previše naučnika u naučnoj kući navuklo zavese i ne mogu da vide crkvu koja je odmah u susjedstvu.”
Kako danas vidite medicinu u odnosu na vrijeme kada ste Vi počinjali kao mladi ljekar? Sa kojim izazovima se danas sreću mladi ljekari?
U bijeljinskoj bolnici sam od februara 1993. godine zahvaljujući tim počecima, kada smo krojačkim centimetrom uspijevali da izmjerimo svaki tumor u milimetar, kada smo uzimali valjane anamneze, učili kako se razgovara sa pacijentom koji je bolestan ili ima zloćudnu bolest. Vrijeme kada nismo imali ultrazvuk, CT, magnetnu rezonancu, D dimer, CRP itd. Tada smo valjano pregledali pacijenta, slušali starije kolege i mnogo, mnogo čitali “debele knjige.” Nije bilo lako, ali je vrijedilo… Visok tehnološki napredak je prednost savremene medicine. Izazova je mnogo, a slabosti potiču od nas samih – neznanje, lijenost i zaborav… Ne smijemo ne znati, ne smijemo biti lijeni, ne smijemo zaboravljati. Medicinska nauka je kontinuirano napredovala, medicinske specijalnosti su postepeno otišle dalje i postale sve više razdvojene u neprozirne niše koje više ne mogu međusobno da komuniciraju. Apsolutno su nam potrebni nefrolozi, hepatolozi i hematolozi – nijedan čovjek ne može da upravlja cijelom medicinom, ali je opasno ako ljekari više ne mogu da razumiju oblasti stručnosti drugih. Ljudi su nedjeljivi živi organizmi. Čak je i neobična podjela između uma i tijela arhaična i pogrešna. Kratkovido je razmišljati o srcu, a da se ne uzimaju u obzir pluća i obrnuto. Čisto je sljepilo gledati na bol, a da se ne prepozna dvosmjerna ulica mentalnog stresa koju on nosi. Ljudsko tijelo je temeljno povezano – najvažnije na nivou mozga. Ako se nešto desi u vašem umu, to se desi u vašem mozgu, koji je zadužen za sve ostalo. U medicini, u ovome što mi radimo, pokušavamo da sami sebi zadajemo pitanja i na njih odgovorimo. Frustrira činjenica da veliki broj tih odgovora zavisi od tehnologije. Moguće je da će se energije mladih ljekara javiti i da će neka vrsta svjetlosti na kraju tunela koju sada vidimo, biti sve jača i jača.
U posljednjoj ste dekadi svog radnog vijeka. Šta znači kada ljekar dođe u te godine? Da li s vremenom raste i osjećaj odgovornosti prema mlađim kolegama, pacijentima, bolnici?
Odgovornost je ključna riječ našeg posla. Odgovornost prema kolegama, pacijentima, odgovornost prema svom radu. Odgovornost kao model ponašanja. Druga riječ koja se svakodnevno pojavljuje u mojim razmišljanjima je ljudska dobrota. Tu riječ izgovaram bez razmišljanja. To je riječ koju sam upoznao vrlo rano. Neki od nas naučili su da moraju biti dobri kako ne bi bili odbačeni i da dobrota podrazumijeva zanemarivanje sebe i preuzimanje odgovornosti za tuđe osjećaje, a neki su naučili da biti dobar znači izvršavati svoje obaveze, pomagati drugima i pri tom ne zaboraviti sebe. Ima i onih koji su naučili da nikada nisu dovoljno dobri i da se moraju dodvoravati kako ne bi ostali neprimjećeni. Moj moto je “idemo dalje”. U životu čovjek treba da se ozbiljno potrudi, da se upiše i obilježi. Da nije uzalud trošio vrijeme ni svoje a ni vrijeme drugih i kada pogleda unazad (u godine iza sebe), ima svoju ličnu svrhu postojanja.
Šta Vam je važno izvan bolnice i univerziteta, šta Vas ispunjava privatno?
Ispunjava me uspjeh mladih ljudi. Ja mnogo volim dobre đake. Radujem se svakom položenom ispitu, diplomiranju, master radu i doktorskoj tezi. To me veoma raduje. Ispunajva me uspjeh moje djece. Oni su danas uspješni mladi ljudi. Ostvareni. Moraju još mnogo da rade. Do sada su bili jako, jako vrijedni, Volim da radim u svom malom voćnjaku i bašti. Nije to nešto zahtjevno, ali to volim da radim. Moj otac je bio vrlo vrijedan čovjek, to me podsjeća na njega. Volim da čitam. Volim knjigu.
Koliko Vam znači porodica u svemu što ste postigli?
Odrastao sam u porodici prosvjetnog radnika i domaćice. To je bila najljepša luka iz koje sam odlazio i uvijek rado dolazio. Tako sam uspio da formiram i svoju porodicu. Moja porodica je najljepša i najmirnija luka u koju se uvijek rado vraćam. Tome je zaslužna moja supruga. Družeći se sa raznim ljudima, potvrdio sam svoj osjećaj da čovjek svoju kuću treba da pravi tamo gdje se osjeća kao kod kuće, a meni je kuća u Bijeljini. U svom mentalnom sklopu uvijek želim da sam blizu svoje kuće i ako se nešto događa, da se to događa ovdje. Za mene život nije negdje drugdje, već ovde.
Ako biste morali ostaviti jednu poruku svojoj djeci, unucima, ali i mladim kolegama – kako bi ona glasila?
To bi bio citat iz romana Narcis i Zlatouisti Hermana Hessea: „Govorim ti ozbiljno. Nije naš zadatak u tome da se približimo jedan drugom, kao što se ne sastaju ni sunce i mesec, ni more i kopno. Nas dvojica smo, prijatelju dragi, sunce i mesec, mi smo more i kopno. Naš cilj nije da se slijemo jedan sa drugim, već da saznamo jedan drugoga i da jedan u drugom naučimo da vidimo i poštujemo ono što taj drugo jeste: naša suprotnost i dopuna.“
(Bijeljinska bolnica “Sveti Vračevi)
Poštovani čitaoci, možete nas pratiti i na platformama: Facebook, Instagram, Youtube, Viber, Tiktok
Pridružite se i saznajte prvi najnovije informacije.
Naše aplikacije možete skinuti na:
