Istraga ubistva dvogodišnje Danke Ilić odvija se paralelno sa potragom za njenim tijelom. Iako tijelo jeste jedan od ključnih dokaza ubistva, policija zasad ima barem pet dokaza koji bi Dejana Dragijevića i Srđana Jankovića, koji su osumnjičeni za ubistvo djevojčice, mogli da odvedu na doživotnu robiju.
U automobilu kojim su osumnjičeni, navodno, udarili dvogodišnju djevojčicu, pronađena je kap krvi, koja je izuzeta kao dokaz i poslata na DNK analizu kako bi bilo utvrđeno da li ona pripada Danki Ilić.
Prema prvim informacijama, dvojica osumjičenih su automobil čistili kiselinom kako bi uklonili krv, ali im je jedna kapljica promakla.
Iskaz iz tužilaštva kao dokaz
Jedan od bitnih dokaza jeste i iskaz koji je Dejan Dragijević dao u tužilaštvu, s obzirom na to da se iskaz dat u tužilaštvu tretira kao dokaz i ne može da se mijenja, za razliku od onoga što je priznato u policiji.
Tako je i sam Dragijević pred tužiocem promijenio priču i rekao da tijelo nije sakrio Srđan, kao što je prvobitno rekao, već je ispričao da je on vozio automobil, ubio dijete i sakrio tijelo. Prema nezvaničnim informacijama, rekao je i da su mu u skrivanju tijela pomogli otac i brat.
Dejanovi otac i brat zbog toga su uhapšeni. Otac je se u tužilaštvu branio ćutanjem, dok je brat preminuo nepuna dva dana nakon hapšenja.
GPS zabilježio kretanje
Ministar unutrašnjih poslova Bratislav Gašić je na vanrednoj konferencij za novinare, na kojoj se govorilo o detaljima ubistva Danke Ilić pokazao i fotografije na kojima su prikazani detalji sa GPS uređaja koji je bio u automobilu kojim su upravljali osumnjičeni za ubistvo.
On je rekao da su se radnici JKP “Vodovod” kretali brzinom od 20 kilometara na sat, a da je dijete najvjerovatnije izletilo iz šipražja, te je tako došlo do udarca.
Gašić je dodao da je ovo njihovo kretanje bitno, zato što je, kako je istakao, “bilo vrlo simptomatično” da su 150 metara od mesta gde su se zaustavili u dvorištu porodice Ilić, gdje je bila Ivana Ilića sa svojom djecom, prešli za pet i po minuta.
Putem sistema za praćenje službenog vozila utvrđeno je i da su osumnjičeni otišli do deponije za koju se sumnja da je bila prvo mjesto na kojoj su sakrili tijelo djevojčice. GPS je, prema do sada poznatim informacijama, pokazao da su se tamo zadržali oko pola minuta.
Kamere i bazne stanice
Osim GPS pregledani su i logovi mobilnih telefona na baznim stanicama u Boru i okolini kako bi bilo ustanovljeno ko se kretao u okolini naselja u vrijeme Dankinog nestanka.
Na baznim stanicama je registrovan 41.751 telefon, dok je na baznoj stanici na izlazu iz Bora, koja pokriva Banjsko Polje zabilježeno 24.455 brojeva telefona, od kojih je 916 registrovano na mreži u kritično vrijeme 26. marta.
Nekoliko dana kasnije, 2. aprila, policija je uzela brojeve telefona od 658 meštana Banjskog Polja radi lakše analize logova na baznim stanicama.
Takođe, presretnuto je 175.000 komunikacija – telefonskih i putem SMS poruka.
Moguće je da se među tim logovima na baznim stanicama, kao i među porukama, nalaze i podaci o osumnjičenima.
Načelnik UKP Ninoslav Cmolić je, kada se još govorilo o prvoj verziji događaja, koja je proistekla iz iskaza osumnjičenih, rekao da vozač, odnosno Dejan, nije znao gdje je tijelo, a da je sa Srđanom razgovarao telefonom dva ili tri dana nakon ubistva i da mu je Srđan rekao: “To je moja briga, ja sam odradio šta je trebalo”.
Zasad nije poznato da li je ta rečenica proistekla iz priznanja osumnjičenih ili se do nje došlo pregledom komunikacija, ali priča je doživjela obrt kada je Dejan u tužilaštvu rekao da je ipak on bio taj koji je sakrio tijelo djevojčice na nepoznatu lokaciju.
Takođe, kao dokaz protiv Dragijevića i Jankovića mogu da se koriste snimci koji su izuzeti sa 10 nadzornih kamera u Banjskom Polju, u kom je najprije došlo do udesa, a potom su dva muškarca tijelo djeteta spakovala u prtljažnik automobila i odvezla sa lica mjesta.
(Glas Srpske)
