Srpska pravoslavna crkva i vjernici danas obilježavaju Prenos moštiju Svetog Nikifora Carigradskog.
Veliki arhijerej Božji sveti Nikifor, patrijarh carigradski, za pobožno poštovanje svetih ikona bi od zločestivog cara Lava Jermenina protjeran sa prestola na ostrvo Prokonisos. Na tom ostrvu biše manastir, koji sam Nikifor biše sagradio u čast svetog mučenika Teodora.
I tu ovaj ispovjednik vjere provede u oskudici i zlopaćenju trinaest godina, a potom se prestavi i ode ka Gospodu 828. godine. I bi sahranjen u manastiru svom pored crkve svetog Teodora. Pošto s hukom izgiboše svi carevi ikonoborci: Lav Jermenin, Mihailo Valvos, i sin ovoga Teofil, na carski presto sjede blagočestiva carica Teodora sa svojim vrlo malim sinom Mihailom.
Isto tako istrijebiše se sa zemlje živih i psevdopatrijarsi carigradski: Teodor Kasiter, Teodor Spatarokandilat, Antonije Kasimat, i Jovan Anij, po zanimanju mađioničar. Ovaj posljednji, kao nekanonski bi zbačen od strane vjernih, i na presto bi povraćen kanonski patrijarh sveti Metodije.
Tada, 846. godine, i česne mošti ispovjednika Hristova svetog Nikifora biše prenesene sa Prokonisa u Carigrad. Jer presveti patrijarh Metodije savjetova to pobožnoj carici Teodori. On joj govoraše:
Nije lijepo da najizvrsniji među patrijarsima sveti Nikifor, koji je zbog pravovjerja protjeran sa prestola, i poslije smrti bude u izgnanstvu. Treba sveto tijelo njegovo vratiti na presto njegov. Nećemo izbjeći grijeh, ako ga ostavimo u zatočenju. Izgledaće kao da pristajemo na njegovo izgnanstvo, i kao da mislimo da je s pravom bio protjeran.
Nije nam nepoznato kakvog se blagoslova udostoji pleme Josifovo, što kosti oca svog poslije četiri stotine godina prenesoše iz Egipta u zemlju Hanansku. A mi, sinovi pobožnosti, hoćemo li trpjeti da i dalje budemo lišeni prisustva oca našeg, koji nas je božanskim zakonima vaspitao u Pravoslavlju?
Jer i ovaj prestoni grad, najljepši pod suncem, žudi za česnim moštima svoga svetog vođe i pastira, gotov da ih pobožno čuva. Neka se obraduje opet nevjesta Crkva ženiku svom, koga je živa liši nepravedna ruka careva! Neka ona dobrotom pastiroljubive carice zagrli tijelo ženika svog koji se u Gospodu upokojio! O blagočestiva carice, narod uspokojen tobom u Pravoslavlju, silno čezne da makar duhom čuje glas umrlog pastira svog. Vidi li narod samo sjenku njegovu, on će smatrati da vidi njega živa, i kao živa će ga primiti, i čuvaće ga kao najdragocenije blago.
Na ovaj savjet i prijedlog svjatjejšeg patrijarha Metodija hristoljubiva carica Teodora odmah pristade, govoreći: “To će i dušama našim biti korisno, i za ime naše u posljednja vremena slavno.”
Ne oklijevajući, presveti patrijarh uze prezvitere i monahe, i pođe na ostrvo Prokonis, praćen mnoštvom naroda. I kada stiže u manastir svetog mučenika Teodora, otvori grob svetog Nikifora, i svi vidješe česno tijelo njegovo, poslije devetnaest godina od dana sahrane, potpuno čitavo, bez ikakvog znaka truljenja i pušta iz sebe divan miris. Pošto odsluži svenoćno bdenije i božanstvenu liturgiju, sveti Metodije siđe u grob, i zagrlivši česne mošti svetog Nikifora govoraše mu kao živome:
O mužu preblaženi, ti si se upodobio svetom Jovanu Zlatoustu! Jer si slične podvige uzeo na sebe, i slične muke podnio. Kao on, tako si i ti zbog neustrašivog izobličavanja bezakonja doživio nepravedno izgnanstvo. I evo gdje se više od trideset godina nalaziš u zatočenju, najprije kao živ, a zatim kao mrtav. A sada daj sebe nama, sinovima tvojim koji te vole, i vrati se među svoje, da te narod koji te voli s radošću primi i sada kao nekada. Bezbožni car koji te bezakonički otjera sa prestola, dobi zasluženu kaznu po djelima svojim, jer je bijedno lišen i carstva i života, prenosi Espreso.
A sada pobožni carevi tebi mrtvome predaju kao živome tvoju crkvu, koju kao evanđelska čeda zajedno sa mnom očistiše od jeretičkih poganština, i učiniše je onakvom kakvu si je ti najprije svojim trudom bio ukrasio, i ostavio je divnu i besprijekornu. Pogledaj i vidi sakupljena čeda svoja, koja su ti iz obližnjih gradova došla, a ostala iz udaljenijih krajeva, kojih je mnogo više, željno očekuju tvoj povratak. Njih osirotjele i ucviljene nemoj prezreti i ostati daleko od njih! Neka grad tvoj dobije tvoje svete mošti, taj najskupocjeniji dar, da bi se, ukrašen njima, više veličao i slavio nego carskom krunom!
(SrpskaInfo)
