Obruč nevolja steže naš narod. Od besparice, teškog života pa sve do školovanja bez ikakve perspektive. Priča Nene Jelene Marilović iz Bijeljine pokazuje koliko je omladina u Srpskoj, bar ona koja nije stranački opredijeljena, dovedena na rub egzistencije, ali i poniženja.
Tridesetogodišnja Nena Jelena Marilović završila je Pedagoški fakultet u Bijeljini kao najbolja u generaciji, sa prosjekom 9.57, zatim master sa prosjekom, 9.22, odbranila master rad na Etnologiji i antropologiji na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a sada je student doktorskih studija na Učiteljskom fakultetu, takođe u Beogradu. Međutim, za nju, nažalost, posla nema, samo rampa i odbijenica.
“Imam ih dosta, bar četrdesetak što sam skupila da bih imala dokaz, ali ima toga više. Obišla sam cijelu Republiku Srpsku. U Sarajevu sam dobila jednu godinu da radim. Međutim, na prostoru regije Bijeljine bila sam na svim konkursima, ali imam iskustva samo dvije godine. Znači, cjelokupan moj trud se sveo da idem na konkurse”, priča Jelena.
Tražila je, kaže, posao i u drugom zvanju. Epilog – više nego poražavajući.
“Pokušala sam da idem i na druga mjesta – u butike, na recepciju. Ali, obično bi mi, kada vide kvalifikacije, govorili da sam prekvalifikovana pa nisam uspijevala da dobijem posao mimo struke”, kaže Jelena.
Tražila je, kaže, posao i u drugom zvanju. Epilog – više nego poražavajući.
“Pokušala sam da idem i na druga mjesta – u butike, na recepciju. Ali, obično bi mi, kada vide kvalifikacije, govorili da sam prekvalifikovana pa nisam uspijevala da dobijem posao mimo struke”, kaže Jelena.
Od velikih visina u znanju do poniženja.
“Poslodavac je jedva htjela 300 KM da mi plati”, navodi Nena Jelena.
Ova mlada, obrazovana i veoma talentovana djevojka kaže da je posljednja opcija odlazak na Zapad. Ponuda je bilo, ali ona ima drugačije stavove.
“Mogla sam da odem u Norvešku, ali zašto da odem negdje ako ovdje ne mogu da pokušam dadoprinesem svojoj zajednici, jer to kao čovjek zaslužujem”, kaže ova djevojka.
A pitanje se samo nameće – Treba li da se, poslije priče Nene Jelene Marilović, čudimo što nas je sve manje i što po svijetu sijemo naše najbolje đake, studente i radnike, koje je rodna zemlja odbacila.
“Ne vjerujem da roditelji ne žele da imaju dobre učitelje za svoju djecu”, kategorična je Nena Jelena.
I onda su građani kivni na obrazovni sistem, na školstvo, za zdravstvo, kivni su na državu bez, kako smatraju, stručnjaka, državu bez reda, i pravde, zemlju iz koje bez kočnica odlazi armija ljudi… A da li je iko razočaran odnosom iste te države i sistema prema mladim ljudima koji imaju i volju i znanje, ali nemaju podrške?
O tome ne treba misliti kada ovakva priča ugleda svjetlost dana, nego mnogo prije – kada se može reagovati i uraditi nešto da ovakvih ispovijesti bude što manje.
Izvor rtvbn
