U Republici Srpskoj je 5. jul proglašen Danom žalosti povodom obilježavanja godišnjice Muslimanskog zločina nad Srbima u Srednjem Podrinju i Birču 1992-1995.
U sklopu Memorijalnog centra Republike Srpske u su između ostalog u Bratuncu i Zvorniku osnovani studijski centri za snimanje svjedočanstava članova porodica poginulih i nestalih civila i vojnika iz Odbrambeno-otadžbinskog rata.
U studijskom centru u Zvorniku, Milena Joković je svjedočila o tragičnoj sudbini supruga Gojka Jokovića, koji je zarobljen 11. juna 1992. godine u svojoj rodnoj Kalesiji, na samom početku Odbrambeno-otadžbinskog rata. Kao pripadnik Vojske Republike Srpske, Gojko je pao u ruke dojučerašnjih komšija koji su ga, umjesto zarobljeničkog statusa, izložili surovom mučenju i zlostavljanju.
Umjesto postupanja u skladu sa međunarodnim pravom, nakon teškog mučenja, Gojko je ubijen na svirep način. Njegovi posmrtni ostaci razmijenjeni su 9. oktobra 1994. godine, i to nepotpuni, bez lobanje, sa svega nekoliko kostiju. Obdukciju je izvršio prof. dr Zoran Stanković, koji je nedvosmisleno utvrdio da je prije smrti Gojko pretrpio teško, sistematsko mučenje.
Transkript svjedočenja Milene Petrović Joković
Ja sam Milena Petrović Joković.
Rođena sam u Loznici 30. 01. 1969.
Svoje djetinjstvo sam provela u Rastošnici, Majevički okrug.
Mog muža sam upoznala prilikom jedne igranke gdje je on svirao, i tako započinje naša veza.
Uzeli smo se, osnovali smo porodicu. Bili smo jedna fina, skladna porodica. Dva sina sam rodila.
Tada počinje rat.
Bojana sam rodila 24. novembra 1991. godine u Tuzli, gdje smo bili zadržani petnaest dana, dvadeset. Mislila sam da nikad neću izaći odavde.
Međutim, desilo se da su nas pustili da izađemo iz bolnice.
Negdje u maju odlazimo u Surčin, tamo da živim ja i djeverova djeca, i od zaove povela sam dvoje djece — dvoje djevera i dvoje od zaove — misleći: dok to nešto malo samo prođe, da ne bi bili traumirani, pošto su svakodnevno vršene straže i svaki put govorili da će biti napad i da će nas poklati.
I muž je sklonio mene i djecu.
Devetog juna on je došao posljednji put da nas obiđe — on i brat mi od tetke koji je otišao da obiđe snaju. A ja sam bila u Surčinu, živjela sa moje dvoje djece i djecom od zaove i djevera.
Šestero djece je bilo sa mnom. To je posljednje. Desetog se vratio. Požurio je da se vrati, govoreći: „Ajde, ako i on pogine jednog dana, da ćemo bar mi živjeti.“
Sutradan je bio napad. On je stigao — ne znam ni kako. Prilikom kad je bio kod mene, govorio je da ima neku burmu koja je bila baš onako skupa.
Govori mi: „Možeš ti da kažeš kad pođem da skinem tu burmu, da mi ne bi isjekli prste.“
Uvijek je govorio: „Znaš šta, ako me uhvate, ako me… Ja neću dati da me zarobe jer znam da će me mučiti. Nosim kod sebe bombu i pištolj, jer znam da će me mučiti. Vidim kako muče ostale.“
Otišao je uveče, u šest sati, sjeo je iz Surčina.
Ja sam zaboravila, s obzirom da je moj Bojan imao jaku temperaturu, da je dobio upalu pluća. Vodili smo ga na Institut, i dijete taj dan… On je samo stigao da se pozdravi i u šest sati je krenuo iz Surčina.
To je bilo posljednje što smo ga vidjeli.
Prethodno smo se slikali — gdje je on uradio duple fotografije. Četiri fotografije su bile. On je četiri ostavio u džepu, a četiri su ostale kod mene.
Prošlo je možda dva dana kad je čovjek došao na vrata, gdje je kuća, gdje je kapija od te kuće gdje smo mi živjeli.
Pitao je moju svekrvu da li tu stanuje Milena. Moja svekrva je rekla: „Zašto ti treba ona? Reci meni šta treba.“
On je tad rekao, jer je brat od tetke bio sa mojim mužem:
„Kaže, brat joj je poginuo. Da joj saopštim da joj je brat poginuo.“
Nije mi rekao tad da mi je muž zarobljen. U međuvremenu, oni su svi znali da je on zarobljen, ali niko meni nije govorio — dok nije došao njegov brat iz Austrije i moj djever. Kad je izašao stariji brat od moga muža, on je rekao:
„Sledeći put popij neku tabletu. Blijeda si.“
Ja kažem:
„Neću, jer nikad tablete nisam pila i neću da pijem nikakvu tabletu. Dojim Bojana“, jer je Bojan bio beba, imao je šest mjeseci.
On je insistirao na tome.
Najednom je izašla moja zaova i počela kukati.
Ja sam tek tad saznala da je moj muž zarobljen.
I tad kreću te razmene. Ja sam ostavljala djecu povremeno. Čuli smo se sa nekim, stupila sam u kontakt sa ljudima iz razmjene, koji su bili predsjednici za razmjenu.
Prvi put sam stupila u kontakt sa Ristom iz Vlasenice. Ne mogu da se sjetim imena, znam da je bio i Brano — Brano Drakulić — i Risto.
Jedan je bio advokat, jedan je bio sudija. U Branovi je poginuo sin, znam da je imao sina, poginuo od dvadeset godina, i oni su tad bili zaduženi za razmjenu.
U međuvremenu, mnogi su zvali da pitaju za svoje, da bi razmijenili. Iz Njemačke sam imala poziv, gdje je djevojka muslimanka tražila svoga brata za zamjenu — da odem da vidim za moga muža.
Međutim, ja sam god pitala. Oni su odbijali, govoreći da moj muž nije zarobljen i da nije tu, zato što su oni njega mučili, isjekli ga, i nisu mogli da ga daju u razmjenu zato što je sav isječen.
Imali smo svakorazna maltretiranja od njih. Pozive svakodnevno. 1993. godine ja sam se preselila iz Surčina u Zvornik sa djecom. E tad nastaje pakao.
Stan u kojem sam ja živjela — radio je moj muž u Glinici — ali taj čovjek koji je radio u Glinici, Sadik Beširević, gdje je njegova sestra po cijelu noć mene zvala da mi prijeti: kako će mi poklati djecu, kako će završiti kao i moj muž, da su to četnici, i da će mi male da pokolje.
Ja sam bila prinuđena da svaku noć od dvanaest sati do izjutra isključujem telefon, jer je ona zvala u toku noći — od dvanaest, tri, četiri. To je bio period kad je ona zvala, ali non-stop je zvala.
- godine, razmijenili smo kosti od moga muža — osmog, devetog oktobra.
To je bilo samo par kostiju. Bio je patolog doktor Stanković, i donja vilica — gdje su bili svi zubi polomljeni.
