IGOR LOŽNjAKOVIĆ: PREKO 30 GODINA U POTRAZI ZA POSMRTNIM OSTACIMA OCA MILADINA LOŽNjAKOVIĆA (foto)

U Republici Srpskoj je 5. jul proglašen Danom žalosti povodom obilježavanja godišnjice Muslimanskog zločina nad Srbima u Srednjem Podrinju i Birču 1992-1995.

U sklopu Memorijalnog centra Republike Srpske u su između ostalog u Bratuncu i Zvorniku osnovani studijski centri za snimanje svjedočanstava članova porodica poginulih i nestalih civila i vojnika iz Odbrambeno-otadžbinskog rata.

Igor Ložnjaković je u studijskom centru u Zvorniku svjedočio o pogibiji oca Miladina Ložnjakovića.

Porodica Ložnjaković do 15. maja 1992. godine živjela je u Banovićima, odakle su, zbog ratnih dešavanja i bezbjednosne situacije, bili prisiljeni da izbjegnu u Zvornik, u potrazi za sigurnijim utočištem. Miladin Ložnjaković je kao pripadnik Vojske Republike Srpske dao svoj doprinos u odbrani srpskog naroda, a 6. novembra 1992. godine nestao je na lokalitetu Glođansko Brdo. Od tog dana, njegova sudbina ostaje neizvjesna.

Igor Ložnjaković i ostali članovi porodice već više od tri decenije neumorno tragaju za istinom i posmrtnim ostacima svog oca, u nadi da će mu konačno pružiti dostojanstven vječni počinak. Njihova istrajnost i vjernost uspomeni na Miladina svjedoče ne samo o dubokoj porodičnoj boli, već i o snazi ljubavi koja ne poznaje zaborav.

Transkript svjedočenja Igora Ložnjakovića

Moje ime je Igor Ložnjaković. Moja porodica je iz Banovića.

Kad si rođen?

Rođen sam 23.10.1980. u Banovićima.

Otac Miladin, majka Dobrinka, sestra mlađa Irena.

Živjeli smo u Banovićima do 1992, tačnije do 15. maja.

Živjeli smo kao podstanari kod jedne muslimanske porodice koja je bila izuzetno divna. Mi smo bili kao familija. Majka je radila u rudniku mrkog uglja. Te godine kad se zaratilo, trebali smo dobiti stan i da se uselimo u svoj stan. Tata je radio, otac Miladin je radio u List Transu kao automehaničar i zadnja godina pred početak rata je prebačen u rezervni sastav milicije, tako da je imao informacije i dobro je bio upućen šta se dešava.

Pošto je otac Miladin rođen u Loznoj, nekih 25 kilometara od Banovića, koji gravitira prema Vozući i prema Ozrenu, tamo su mu živjeli roditelji.

  1. maja, sjećam se, samo je došao i rekao:
    „Idemo na neodređeno.“
    Povukli smo nešto više stvari nego inače – tamo smo do sad išli samo na vikend. Sad mi je, imao sam 11 i po godina, meni je to bilo sumnjivo — zašto idemo na neodređeno?

Ništa, on je samo ćutao i mi smo krenuli put Lozne. Taj dan je napadnuta kolona u Tuzli i sve mi je bilo jasno kad smo došli.

Tamo, kad smo došli kod đeda, već su bile formirane linije. Pošto smo se graničili s muslimanskim selima, tata je bio izabran za komandanta čete, pošto je poznavao teren, bio je ionako spreman.

I bili smo tu do negdje krajem jula. Pošto su stric i tetka — njegov brat i sestra — bili u Zvorniku, mi smo po inerciji trebali da idemo za Zvornik. Ja i sestra smo trebali da idemo u školu, i nekako je bilo logično da dođemo u Zvornik.

Teško je bilo za propusnicu, jer nisu tako davali propusnice da borci idu, ali nekako je otac Miladin izdejstvovao propusnicu i došli smo u Zvornik. Tu su nas dočekali stric Predrag i tetka Mirjana. Uselili smo se u neku muslimansku kuću i počeli neki život ovdje.

Ja sam krenuo u školu, sestra je krenula u školu. Tata je odmah mobilisan — četa Zlatne vode. Sve je bilo u redu do tog 6. novembra.

Tata je otišao 2. novembra na liniju i ja sam ga ispratio. Sjećam se da je rekao mojoj majci:

„Sanjao sam san da me čitavu noć tjeraju neki bikovi.“

To mi je ostalo u sjećanju. Kad smo krenuli dole da ga ispratimo kod česme, vamo kod bolnice, ja se nisam mogao odvojiti od njega. Kao neki osjećaj. Nemam pojma šta se desilo. Pozdravili smo se.

Ja sam krenuo u školu i okretao sam se čitavo vrijeme, ne bi li ga ponovo vidio. Međutim, oni su tamo otišli preko ekstrala, a ja sam kao dijete mislio da će proći kroz grad.

Osvanuo je 6. novembar. Majka je otišla da kupi nešto za ručak, da spremi pošto je tad trebao da se vrati. Međutim, kad se vratila, rekla je da je haos totalni — da je napadnuta linija, da je razbijena, da se ništa ne zna.

Mi smo došli pred bolnicu, trčali za svakim sanitetom, ne bi li ga vidjeli ranjenog, da se obradujemo.

Sestra, mlađa, osam godina, ništa nije znala, ni vezala. Nju smo nekako malo izolovali, da je poštedimo. Ko god je došao odozgo, niko ništa nije znao. Stric se izvukao, tetak se izvukao, i oni ništa nisu znali.

Samo je bila kuknjava, plač, neka teška situacija… I bio sam svjestan da se dešavaju teške stvari. Prolazili su dani — ni traga ni glasa. To je bio 6. novembar.

Tek u februaru 1993., kad su naši ponovo vratili te linije, nađene su masovne grobnice. Tijela su bila unakažena. Dovezli su ih u vatrogasno…

Stric je otišao da gleda, majka je otišla da gleda. Prevrtali su svaki leš da bi ih poznali. Međutim, nisu ga našli.

Poštovani čitaoci, možete nas pratiti i na platformama: Facebook, Instagram, Youtube, Viber, Tiktok

Pridružite se i saznajte prvi najnovije informacije.

Naše aplikacije možete skinuti na:

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

error: Sav sadržaj je vlasništvo portala MOJABIJELJINA.com !!