Žetva pšenice, najveći i najznačajniji posao za semberske ratare, koja u roku od sedam do deset dana početkom jula angažuje sve raspoložive semberske kombajne, traktore, kamione i sezonske radnike, ove godine protiče u znaku brojnih nepoznanica, od još uvijek neutvrđene i nepoznate otkupne cijene pšenice, pa do toga gdje uskladištiti hljebno žito.
Bijeljinski „Žitopromet“, najveći mlinsko – prerađivački kapacitet u ovom dijelu Republike Srpske, već godinu dana je van pogona. U proteklih 58 godina ovo mlinsko – prerađivačko preduzeće je svake godine, u ovo doba, dočekivalo na desetine i stotine traktora i kamiona koji su dovozili pšenicu namijenjenu za otkup ili skladištenje. Silosi „Žitoprometa“ raspolažu, inače, najvećim skladišnim kapacitetom i oni su za ratare decenijama predstavljali sigurnost, jer su znali da postoji mjesto gdje mogu uskladištiti svoju pšenicu. Otužno ovih dana djeluje slika koju smo zabilježili u krugu „Žitoprometa“. Krug je zarastao u travu, kapije su zamandaljene, vaga ne radi.
Radnici su već izgubili svaku nadu da će se pronaći iole prihvatljivo rješenje za njihov status. Kao po navici, svakog ponedjeljka oni dođu u fabrički krug, u nadi da će se nešto proimijeniti, iščekujući da se dogodi nekakvo čudo i da se proizvodnja ponovo pokrene.
Dušan Tomić
Dušan Tomić, predsjednik Sindikalne organizacije u „Žitoprometu“, iskreno i bez uvijanja, kaže da mu sada puno teže pada to da pogleda u oči vrijednim i čestitim semberskim poljoprivrednim proizvođačima, pogotovo onima iz semberskih sela u kojima nema privatnih mlinova. Oni ga svakodnevno zovu i pitaju, šta da rade sa svojom pšenicom.
Da je Gordijev čvor između većinskog vlasnika, radnika i potencijalnih investitora trebalo odavno rasplesti i ne dovoditi se u bezizlaznu situaciju dan ili dva uoči žetve, sada je jasno svima onima koji se iole razumiju u zakone ekonomije. A, da su ekonomski rezoni i prava radnika poštovani, do svega ovoga vjerovatno nikada ne bi ni došlo.
Izvor: desavanjaubijeljini.com