Srpska pravoslavna crkva (SPC) danas proslavlja Cvijeti, praznik koji simbolizuje carski i svečani ulazak Isusa Hrista u Sveti grad Jerusalim.
Hristov ulazak u Jerusalim – Cvijeti je pokretni praznik koji se slavi dan po vaskrsenju Lazarevom, odnosno Lazarevoj suboti i Vrbici, šeste nedjelje Velikog posta i nedjelju dana pred Vaskrs.
Hristos je u grad ušao na magarcu, a narod ga je dočekao kao cara, prostirući ispred njega haljine i grančice drveća, noseći u rukama grančice palme.
Glas da dolazi Spasitelj, onaj što je vaskrsao Lazara, brzo se raširio i mnoštvo naroda mu se pridružilo.
Jedni su ga dočekivali sa palminim grančicama u ruci, drugi su bacali svoje haljine na put kuda će proći, treći su rezali grančice od drveta i bacali na put.
Kada je Isus Hristos izašao na Maslinsku goru, oni koji ga pratiše povikaše: “Osana, Sinu Davidovom! Blagosloven koji ide u ime Gospodnje, car Izrailjev!”.
Ali, Isus Hristos je cijelim putem bio žalostan i kad silazaše niz goru, baci pogled na Jerusalim u dolini, zaplaka i reče: “O, Jerusalime! Kad bi ti znao, osobito u ovaj dan, šta je za sreću tvoju, ali je sad sakriveno od tvojih očiju. Jer će doći dani da će te opkoliti neprijatelji tvoji sa svih strana, i razbiće tebe i djecu tvoju i neće ostaviti u tebi kamen na kamenu za to što nisi poznao vrijeme u koje si pohođen”.
Ugledavši Isusov ulazak u Jerusalim, mnogi se zapitaše: “Ko je to?”, a iz gomile naroda odgovoriše: “Isus, prorok iz Nazareta Galilejskog”.
Potom Hristos uđe u hram, gdje su bili bolesni i sakati, smilova se na njih i sve ih iscjeli. Među narodom i djecom zavlada veliko oduševljenje, te su mu klicali: “Osana, Sinu Davidovom, Caru Izrailjskom!”
Slušajući to, Isusu priđoše neki fariseji i rekoše mu: “Čuješ li to što ovi govore?”, a on im odgovori: “Zar niste nikada čitali: iz usta male djece i odojčadi, načinio si sebi hvalu”.
Cijelog dana Isus Hristos propovijedao je u hramu, a uveče se sa svojim učenicima vratio u Vitaniju.
Događaj Hristovog ulaska u Jerusalim na ikoni se predstavlja kako Hristos jaše na magaretu, a prate ga učenici, dok narod prostire svoje haljine i baca grančice na put.
Ovim praznikom obilježava se posljednja nedjelja pred početak Isusovog stradanja, smrti i Vaskrsenja.
U spomen svečanog ulaska Isusa Hrista u Jerusalim, ustanovljen je, još od prvih hrišćanskih vremena, praznik Cvijeti, ali se svečano proslavlja tek od trećeg vijeka.
Na Cvijeti se rano ujutru na bogosluženju (jutrenju), a posle čitanja Jevanđelja, okade grančice od vrbe i podijele narodu – zato se ovaj dan u narodu zove i “vrbica”. U srpskoj crkvi se “vrbica” obavlja na Lazarevu subotu posle podne.
Toga dana skupljaju se mladići i djevojke, pa međusobno mijenjaju cvijeće i na taj način otkrivaju svoje želje i ljubav. Na Cvijeti se ne igra u kolu i ne veseli, jer još traje Vaskršnji post.
Od Cvjetnice do Duhova duše umrlih su u livadskim cvjetovima, i zato se u tom periodu cvijeće ne bere.
U znak sjećanja na narod koji je u Jerusalimu Isusa dočekao palminim grančicama, kod nas je običaj da djevojke i deca porane i naberu cvijeće. Potrebno je požuriti, jer se vjeruje da onaj ko prvi stigne i uzbere cvijet dobija pravo na jednu želju koja će mu se sigurno ispuniti ako snažno vjeruje.
Cvijeti počinju umivanjem vodom u kojoj su na Vrbicu potopljeni cvjetovi kako bi ukućani bili rumeni i zdravi.
Vjerovalo se da na Cvijeti treba započeti neke poslove, donijeti odluke. Ljudi unose cvijeće u dom, kite kapije, ulazna vrata, drže cvijeće u vazi i poklanjaju ga dragim osobama.
Na ovaj praznik odvojite vrijeme za sebe i dobro razmislite o svojim sljedećim koracima – jer je rad na sebi najisplatljiviji posao.
U Srbiji su Cvijeti slavljene i kao narodni praznik, jer je tog dana 1815. godine, vođa Drugog srpskog ustanka Miloš Obrenović kod crve u Takovu podigao narod na Turke.
(atv)
