Dijana Đurić je Bijeljine zbog komplikacija 17 dana provela je u vještačkoj komi i porođena je u 25. nedjelji trudnoće. Dvije od tri bebe su preživjele, a majka se oporavila.
“Posljednje čega se sjećam jesu ljekari oko mene, razni aparati… A onda sam zaspala. Da sam umrla, ne bih znala šta se desilo. Za tih 17 dana i ljekari i moja porodica proživljavali su svaki sekund borbe za moj život i život mojih beba. Njima je bilo mnogo teže nego meni koja sam sve to vrijeme bila u vještačkoj komi”, priča Dijana.
Dijana je sada majka petomjesečnih beba Dušana i Viktora, koji su preživjeli samo zahvaljujući nadljudskim naporima ljekara Urgentnog centra u Beogradu i Ginekološko-akušerske klinike (GAK) “Narodni front”.
“Ostala sam trudna vantjelesnom oplodnjom, nosila sam u sebi tri dječaka. Od samog početka trudnoća je bila problematična. Savjetovali su me da uradim redukciju i ostavim samo jednu bebu. Suprug Bojan i ja smo to odbili i ako mene pitate, to je bio pravi izbor”, priča Dijana pet mjeseci poslije pobjede nad smrću.
Komplikacije u petom mjesecu trudnoće
Drama je počela kada je Dijana u petom mjesecu trudnoće počela da krvari, a ljekari su nakon detaljnih pregleda i analiza konstatovali da boluje od rijetkog Fišer-Evansovog sindroma, koji podrazumijeva anemiju i poremećen nivo trombocita s teškom kliničkom slikom.
Stanje joj se pogoršavalo iz dana u dan, a ljekari i medicinski tehničari danonoćno su vodili teške bitke i za Dijanu, ali i za njenu djecu.
Situacija je bila sve opasnija. Imala je krvarenje na plućima, otežano je disala, a jedini izlaz bio je uvođenje u vještačku komu.
Zbog komplikacija i opasnosti od sepse donijeta je odluka da se Dijana hitno porodi u 25. nedjelji trudnoće.
Sva tri dječaka su bila smještena u inkubatore, ali nažalost, jedan od njih nije preživio. Dani su i ljekarima i porodici bili kao godine, a borba preteška. Na kraju, svi su u tome jednoglasni, život je pobijedio.
“Kada sam se probudila iz kome i počela da se oporavljam, sve mi je bilo kao u magli. Nisam mogla da hodam, samostalno jedem, ništa nisam znala… Trebala mi je pomoć. Najteže od svega mi je bilo kada mi je Bojan pokazao slike beba, a ja nisam znala čije su. Pitala sam ga kako su to naša djeca, kada ih mi nemamo. Nisam ni znala da sam se porodila. Moja mama, ljekari, sestre pokušali su da mi objasne šta se desilo, ali ja sam odbijala da to čujem”, priča Dijana.
“Kada sam postala svjesna svega, uhvatila me je panika za dječake. Od tog trenutka sam prestala da mislim na sebe. Treću bebu koja je preminula nisam ni vidjela, dodirnula, osjetila, a mom Bojanu je njegova smrt sigurno najteže pala od svega. Ipak, sve se prebrodilo, a nadljudskim naporom ovih ljudi stala sam na noge, ozdravila, uzela sam svoju djecu u naručje i kao prava porodica, otišli smo kući”, kaže ova srećna majka.
Iako je borba ljekara bila lavovska, porodici, a prije svega suprugu Bojanu Životiću bilo je najteže. Na pitanje kako je sve to izdržao, sa suzama u očima i drhtavim glasom odgovara:
“Prvo saznate da ćete biti otac tri bebe. Srećni ste, ushićeni, a onda odjednom u sekundi sve staje. Od samog početka bilo je puno uspona i padova. Emotivno, teško, tužno… S jedne strane su Dijana i tri djeteta, a sa druge velika mogućnost da ostanem bez njih. Svašta mi je prolazilo kroz glavu”.
“Plašio sam se, ali nisam želio da gubim nadu i vjerovao sam do posljednjeg daha da će uspjeti da se izbore. Ali ovaj tim ljudi u Urgentnom centru i ‘Narodnom frontu’ vratio nam je vjeru u ljude, u život, u ljekare! Ni ljekari, ni tehničari nisu spavali, kući nisu odlazili… Nisu je ni minuta ostavljali samu. Sve je izgledalo veoma teško za sve nas, ali ipak smo pobijedili”, srećan je danas Bojan.
Dijana je bila skoro tri nedjelje u komi, a ljekari su uspjeli da joj poprave stanje i polako je probude, iako su mnogi bili sumnjičavi.
Međutim, tada dolazi do novog preokreta i kreće nova borba. Ovog puta za život beba.
“Opet nije bilo mnogo vremena za premišljanje. Prema analizama plodove vode, shvatili smo da postoji rizik od sepse. Opet timski, dogovorili smo se o hitnom carskom rezu u ‘Narodnom frontu’. Porođaj je uspješno obavljen 4. novembra, u 25. nedjelji, trudnoće, a s obzirom na to što su prijevremeno rođene, sve tri bebe su bile smještene na neonatologiju. Nažalost, jedna beba nije preživjela”, ispričala je dr Mila Maneski.
Prema njenim riječima, nakon i te dobijene bitke, konačno je počeo period oporavka.
“Dijana je polako stala na noge, počela da jede, iz dana u dan bila je sve bolje. A sa njom i mi, jer smo bili na ivici. Prolazili su dani, a mi smo bili svjesni da smo pobijedili i da se njen otpust bliži. Za sve nas to je bilo čudo u koje smo vjerovali! Zajedno sa svojim suprugom i djecom, 21. novembra otišla je kući, a mi smo je ispratili kao nekog svog. Uz širok osmijeh dali su obećanje da će nas obilaziti zajedno s Dušanom i Viktorom”, ponosi se sagovornica.
Dijanu su nekoliko puta dnevno obilazili i ljekari iz “Narodnog fronta” da provjeravaju kontrakcije i rade ultrazvuk. Prof. dr Vesna Mandić iz ovog porodilišta priča da je nakon nekoliko konzilijuma donijeta odluka da porode Dijanu.
“Sjećam se, bio je petak. Sproveli smo je do ‘Narodnog fronta’ i u pratnji ekipe iz Urgentnog centra, tog 4. novembra, porodili je. Na svijet su došla tri dječaka koja su odmah smještena u inkubatore. Poslije nekoliko dana odmah smo je vratili nazad u Urgentni, a oni su je čekali spremni da nastave borbu. Poslije toga nekako je sve krenulo nabolje i evo danas, hvala Bogu, poslije mnogo muka i boli, imamo jednu porodicu na okupu”, napominje dr Mandić.
Ovo je za nas najveći uspjeh
Medicinska sestra sa odjeljenja Internističke intezivne njege, Maja Vitić, kaže za “Informer” da je preponosna na svoje kolege i cijeli tim koji je vodio ovu bitku.
“Svaka specijalnost i služba je imala svoju bitnu ulogu u cijeloj priči. Znali smo da svaka dodatna komplikacija vraća njihovo stanje korak unazad. Sve što je savremena medicina zahtijevala i naši ljekari, mi smo obezbijedili. Smjenjivali su se osjećaji tuge, suza i gubitka sa ponovnom srećom i rađanjem života, ali vjera i nada nas ni jednoga trenutka nisu napustile. Uspjeli smo”, priča ona i nastavlja:
“Znate, kada pogledate rezultat vašeg rada, truda, borbe, a u ovom slučaju to su ova dva mala života, njihova majka, srećna porodica – shvatite koliko ste veliki i koliko je velika vaša profesija. Ovo je zaista priča, a nama medicinski slučaj koji će nam ostati kao najveći uspjeh u karijeri”.
(atv)
