Avganistan je pao. Pao je prije nego je iko mislio da je to moguće. Pao je nakon dvadeset dugih godina, nakon što je SAD potrošio više od dva bilijuna dolara za ratovanje (po procjeni Sveučilišta Brown), nakon što je u tom ratu poginulo 2.448 američkih vojnika i 3.846 civilnih kooperanata ili plaćenika, još oko hiljadu savezničkih vojnika i nekih 66 hiljada avganistanskih vojnika.
“Padom svakog grada ruše se snovi, istorija, budućnost, umjetnost, kultura, život i ljepota. Naš svijet propada. Molim da neko to zaustavi”, napisala je na Twitteru Avganistanka Rada Akbar.
Njena očajna molba ostala je neodgovorena. Nakon 20 godina surovog rata, niko nije ostao da spasi ovu nesretnu zemlju. A nije moralo biti tako, piše Index.
Jedan od najgorih poraza Zapada
“U Kabulu sam i stalno razmišljam, nije moralo biti ovako. Nije bilo neizbježno. Afganistanci, žene, muškarci, muzičari, studenti, naučnici i mnogi drugi, marljivo su radili dvadeset godina samo da bi vidjeli kako sve propada”, napisao je na Twitteru dopisnik NBC-ja Richard Engel.
“Amerika se vratila”, poručio je Bajden trijumfalno prošle godine, nakon pobjede nad Donaldom Trampom na izborima koju je Tramp do kraja osporavao.
“Vjerovatnost da će Talibani pregaziti sve i posjedovati cijelu državu vrlo je mala”, rekao je Baden, iako je tada već pomalo postajalo jasno da demoralizirana i disfunkcionalna afganistanska vojska neće moći zaustaviti talibane.
A onda je došlo brzo i bolno suočavanje sa stvarnošću potpunog poraza.
“Tokom 20 godina, koliko je naša zemlja bila u ratu u Afganistanu, Amerika je poslala svoje najbolje mladiće i djevojke, uložila gotovo 1 bilijun dolara, obučila preko 300.000 afganistanskih vojnika i policije, opremila ih najsuvremenijom vojnom opremom i održavala vazdušne snage u sklopu najdužeg rata uistoriji SAD-a.
Još jedna godina, ili još pet godina američkog vojnog prisustva ne bi napravili razliku ako afganistanska vojska ne može ili neće držati svoju državu. A beskrajna američka prisutnost usred građanskog sukoba druge zemlje nije mi bila prihvatljiva”, napisao je pak Bajden u svom službenom saopštenju u subotu, priznajući da je rat u Afganistanu nakon 20 godina definitivno izgubljen i da Amerika tu više ništa ne može ili ne želi napraviti.
Tramp počeo kapitulaciju, Bajden je dovršio
Opravdanje za ovaj samonametnuti, potpuno nepotrebni poraz Bajden je potražio u potezima svog prethodnika Trampa:
“Kad sam došao na dužnost, naslijedio sam dogovor koji je sklopio moj prethodnik – a za koji je pozvao talibane na pregovore u Camp Davidu uoči 2019. – koji je talibane ostavio na vojnom najjačem položaju od 2001. godine i nametnuo rok (za povlačenje) za američke snage do 2021.
Neposredno prije nego što je napustio dužnost, takođe je smanjio američke snage na sami minimum od 2500 ljudi. Stoga, kad sam postao predsjednik, suočio sam se s izborom – slijediti dogovor, s kratkim produljenjem kako bismo sigurno povukli naše snage i snage naših saveznika, ili pojačati prisutnost i poslati još američkih vojnika da se opet bore u građanskom sukobu u drugoj zemlji.
Bio sam četvrti predsjednik koji je predsjedao prisutnošću američkih trupa u Afganistanu – dva republikanca, dva demokrata. Ne bih, i neću, ovaj rat prenijeti na petog.”
Mirovni sporazum s talibanima na koji se Bajden referirao zaista je bio katastrofalno naivan i nepromišljen, ali i tipičan za diplomatske napore Trampove administracije. Vođen budalastom ambicijom da zavrijedi Nobelovu nagradu za mir za kojom je žudio, Tramp je pristao povući američke snage (kao i ostale snage NATO-saveznica) iz zemlje u roku od 14 mjeseci a talibani su se zauzvrat obvezali da neće napadati američke ciljeve, da će pregovarati s međunarodno priznatom vladom u Kabulu i spriječiti da Al Kaida operira na teritoriju pod njihovom kontrolom, kao što je bio slučaj dok su bili na vlasti prije američke invazije 2001.
Iako su talibani nastavili sa svojom ofenzivom na teritorij pod kontrolom afganistanske vlade, Tramp je smanjio broj američkih vojnika u zemlji na samo 2.500 do kraja svog mandata, uz 16 hiljada civilnih kooperanata. Bajden je zaista, u neku ruku, doveden pred gotov čin kad je preuzeo vlast. Ali ultimativna odluka svejedno je bila njegova, podsjeća Index.
Trijumf populističke politike
Mogao je poništiti Trumpov sporazum, baš kao što je Trump poništavao sporazume i odluke svog prethodnika Baracka Obame. Predsjednik koji je od početka svog mandata naglašavao važnost saveznika i multilateralizma mogao je odlučiti da ne može tek tako ostaviti svog saveznika na cjedilu i da će ostaviti američke snage, u najmanjem održivom broju, dok afganistanska vojska ne postane zaista samodostatna i sposobna braniti zemlju od islamističkih militanata.
Umjesto toga, objavio je da se američke snage povlače do 11. rujna – bezuvjetno.
To je na neki način bio trijumf populističke, površne i performativne politike, trijumf simbolike i stila nad sadržajem i racionalnim kompromisom, trijumf politike koju je Obama već ustoličio u progresivnom ruhu, a Trump nastavio u svojoj grotesknoj, nacionalističko-populističkoj inačici.
To je, svakako, i tragični trijumf antiintervencionizma s desnice i ljevice – ideje da je svaka vojna intervencija u stranoj zemlji neopravdana i nepoželjna, bez obzira na razloge i okolnosti, barem kad je riječ o SAD-u i njegovim zapadnim saveznicima. Kad su Rusija, Iran i njihovi saveznici ti koji vojno interveniraju, doduše, ovi selektivni pacifisti nisu ni izbliza toliko kritični.
Povlačenje Amerike iz uloge “svjetskog policajca”
Ali brojni Amerikanci i nebrojeni drugi diljem svijeta agitirali su za okončanje uloge Amerike kao “svjetskog policajca” i njenih “vječnih ratova” i Biden je, bilo iz iskrenih principa ili kalkuliranog političkog interesa, odlučio prihvatiti taj zahtjev. Spoznaja da bi s Trumpom na vlasti situacija bila praktički ista slaba je utjeha.
Činjenica da je izdašno naoružavana i obučavana afganistanska vojska, uz časne iznimke, predala zemlju bez borbe, u jedva dva tjedna od prvih pobjeda daleko malobrojnijih talibana, zaista je teško shvatljiva i poslužila je Bidenovoj administraciji kao opravdanje. Argument da se Amerikanci, Britanci, Nijemci i ostali zapadnjaci ne mogu boriti za Afganistan ako se Afganistanci ne žele boriti za njega svakako zvuči uvjerljivo.
Ali kako profesor međunarodnih odnosa sa Sveučilišta u Georgetownu George Miller ističe u svom članku za portal Dispatch, afganistanski vojnici i zapovjednici ustvari su donijeli racionalnu odluku, svjesni da bez američke i zapadne zračne i svake druge podrške naprosto ne mogu pobijediti talibane.
(Agencije/BN)
