Nezapamćena tragedija koja se dogodila u Posušju gdje je osam mladih preminulo od posljedica gušenja plinom odnosno trovanja ugljen-monoksidom, opet je otvorila pitanja da li su ovi mladi ljudi mogli biti spašeni.
Da li su mogli da prežive i šta je sve trebalo učiniti u medicinskom kontekstu da je neko na vrijeme došao na vrata vikendice u kojoj je proslava održana, dao je dr. Nenad Karanović anesteziolog za “Slobodnu Dalmaciju”.
– Da je neko “naletio” u prvim trenucima, kada je plin počeo trovati te mlade ljude i da ih je iznio vani, na čisti zrak životi su im mogli biti spašeni. Ma, da je samo neko otvorio prozore, da se razrači prostorija u kojoj su boravili, cijela ova tragična priča ne bi bila ovakva. Mediji pišu da je prozor bio otvoren, no zasigurno ne dovoljno da u tu kontaminiranu prostoriju uđe potrebna količina zraka koja bi “očistila” ugljični monoksid – kazuje dr. Karanović.
Vrlo podmukao plin
Smrt je kod mladih ljudi nastupila zbog nedostatka kiseonika u krvi.
– Umjesto kiseonika u krvi, krv je “zaposjeo” ugljični monoksid i zbog toga je i mozak ostao bez kiseonika, a usljed toga nastupila je smrt. Teško je reći koliko je trebalo vremena da bi došlo do smrtnog ishoda. To je individualno pitanje, a zavisi o zdravstvenom stanju osobe, godinama, kondiciji… Ne nastupa smrt kod svih u isto vrijeme. Kod starije i bolesnije osobe, smrt će zbog trovanja ugljičnim monoksidom nastupiti prije – pojasnio je dr. Karanović.
Ugljen-monoksid je vrlo podmukao plin.
– Kada se na selu loži vatra uz pomoć ugljena, takve je prostorije uvijek potrebno zračiti, da uvijek bude cirkulacija čistog zraka – kazuje dr. Karanović.
Smrt kod ovakvih slučajeva trovanja nastupa u roku od nekoliko minuta.
– Nastupanje vremena smrti svakako zavisi i o količini ugljičnog monoksida koji je “pušten” u prostoriju, o tome kolika je to prostorija… Naime, ukoliko neka prostorija ima 200 kubika zraka, u njoj se teže otrovati nego u prostoriji koja ima, recimo samo 100 kubika zraka, odnosno koja je manja. “Prokletstvo” ugljen monoksida je u činjenici da je on plin bez mirisa, okusa i da je nevidljiv. No, ukoliko je ugljen monoksid “potekao” iz generatora, ta mladost je trebala osjetiti smrad benzina, odnosno izduvnih gasova, ukoliko je generator radio na pogon benzina. Očigledno ga nisu osjetiili ili mu nisu pridavali važnosti – pojašnjava dr. Karanović.
U ovom slučaju vrijeme provedeno u kući bilo je pogubno.
– Da je neko ušao u tu kuću, kada su oni tek počeli “tonuti u san”, jer se od ugljen monoksida “utone u san” i da ih je sve iznio vani na čisti zrak ili da je samo otvorio prozore i napravio “propuh” ta bi djeca danas, vrlo vjerovatno bila živa, kazuje dr. Karanović.
(Atv)
