Prilikom progona hrišćana u vrijeme cara Maksimilijana, mnogi vjernici su ostavljajući svoje domove, spas potražili u brdima, pećinama i pustinjama.
Među njima je bio i mladić Evlampije, plemenitog porijekla, rodom iz grada Nikomidije.
Njegovi sapatnici su ga jednom prilikom poslali u grad da kupi hljeba i donese ga u pustinju gdje su se krili. Ulazeći u Nikomidiju, ugledao je nad gradskom kapijom prikucanu carsku naredbu o gonjenju i ubijanju hrišćana.
Kada ju je pročitao, Evlampije se grohotom nasmijao, pa je skinuo naredbu sa zida i pocijepao. Zbog toga je odmah bio uhvaćen i izveden pred sudiju. Po drugoj verziji, uhapšen je jer je prikupljao hljeb za prognane hrišćane koji su se skrivali u špiljama izvan grada.
Sudija je u prvi mah ubjeđivanjem pokušao da Evlampiju promeni mišljenje, pozivajući se na njegovo visoko porijeklo. Kada to nije uspelo, jer Evlampije nije bio spreman da se odrekne hrišćanske vjere, sudija ga je osudio na mučenje. Batinama i metalnim oruđem su mu nanosili nebrojene rane po tijelu, ali je Evlampije sve to izdržao pokazavši zavidnu snagu duha. Sudija je izmišljao razna mučenja, da bi na kraju naredio da se mladić položi na usijani gvozdeni odar, ali je on to preživijo. Tada se Evlampije navodno odrekao vjere, dozvoljavajući da ga odvedu u jedan od paganskih hramova. Kada je ušao tamo, prišao je kipu boga Marsa, koji je bio najveći i najlepši u tom hramu. Prema hrišćanskom predanju, Evlampije je tada, samo snagom svoje vjere, srušio i polomio Marsov kip u bezbroj komada. Rasrđeni sudija tada je bacio Evlampija na nove muke.
Njegova sestra Evlampija, kada je čula za mučenje svoga brata, dotrčala je u grad i zatražila da i ona strada zajedno sa njim. Sudija, prvo začuđen ovakvom hrabrošću, naredio je da je obese za kosu i tuku. Zatim je naredio da se oboje ubace u kotao sa kipućom vodom, a onda i u usijanu peć. Međutim, oba puta su preživjeli ta mučenja jer se, prema hrišćanskom predanju, voda ohladila i vatra zgasla. Na kraju, sudija ne znajući više šta da učini sa njima, naredio je da se pogube odsijecanjem glave. Evlampije, koga su u međuvremenu i oslijepeli, je sam, dostojanstveno položio svoju glavu na panj, a njegova sestra je izdahnula prije samog pogubljenja. Sveti Teofan Načertani napisao je u devetom vijeku Kanon u njihovu čast, jer se u to vrijeme vjerovalo u isceljenja zbog moštiju ovo dvoje svetaca, piše Magazin Novosti.
Zbog njihove hrabrosti i odvažnosti, hrišćani su brata i sestru proglasili za svece. Vjeruje se da danas Bog čuva sve one koji se bore da zaštite slabije od sebe i ostaju verni svojim ubeđenjima čak i ako su pred najvećim iskušenjima. Takođe, Sveta Evlampija se smatra zaštitnicom braće i sestara širom svijeta.
Tropar
Mučenici Tvoji Gospode, u stradanju svome su primili nepropadljivi vijenac, od Tebe Boga našega, jer imajući pomoć Tvoju mučitelje pobijediše, a razoriše i nemoćnu drskost demona: Njihovim molitvama spasi duše naše.
