Život nekad piše lijepe priče: Sanja ima crni pojas, fakultetsku diplomu, 8 djece i udata je za popa

Markantna crnka s osmijehom djevojčice majka je dvije kćerke i šestorice sinova, majstor karatea i pedagog.

bog ljubavi prema proti Zoranu napustila je sport i nije se pokajala. Posla je puno, jer porodica mora da funkcioniše kao sat.

Dovoljno je za jednu ženu reći da ima crni pojas, pa da bude jasno koja je to volja, upor­nost, neustrašivost i spre­mnost da se okuša u nečemu u čemu bi mnogi vidjeli rizik i opasnost. Neobično je bilo, prepričava Sanja, kad na bo­rilište izađe kata tim koji su činile tri sestre – ona, nje­na sestra bliznakinja Vanja i treća Bogdanka. Kao vrhun­ski tim godinama su pobje­đivale na svim takmičenjima i iako je njih djece u porodici bilo šestoro, bile su uzdani­ca i očeva najveća nada. Ta­ta je bio zadovoljan što kćer­ke osvajaju brojne medalje u karateu, ali nekako je najvi­še želio da donesu diplome sa fakulteta.

– U vrijeme mog djetinjstva bilo je malo neobično imati petoro braće i sestara. Da li je to razvilo borbeni duh kod mene, ne znam, ali već kao mlada postavila sam cilj da ću nadmašiti svoju majku u broju djece. Rodiću sedmoro, rekla sam, a tata mi je go­vorio „Završi ti, kćeri, prvo fakultet, pa onda rađaj ko­liko hoćeš“.

Sanja je upisala fakultet, a diplomirala tek 20 godina kasnije. Zvučalo bi ovo kao neuspjeh da u međuvremenu nije rodila osmoro djece i ne­očekivano okrenula redoslijed. Sad kad ima diplomu fakul­teta, osmoro djece, muža koji podržava sve njene planove, struk djevojke, ugled u druš­tvu i samo 44 godine, onda vidimo da je zapravo njen poredak stvari bio najbolji. A djeca su sva za ponos. Iri­na (22) i Hristina (21) zavr­šavaju Muzičku akademi­ju u Beogradu, sin Vladimir (19) je student, Nikolaj (17) je učenik Bogoslovije, a Da­mjan (14), Maksim (12), Va­silije (9) i Pavle (4) tek će bi­rati svoja zanimanja.

Srušila je sve stereotipe

– Za mnoge je neobično da čuju rečenicu: „Trenutno ih je samo četvoro kod ku­će“. Često me ljudi pitaju da li sam opet u drugom sta­nju, pa se šale sa mnom da je trudnoća moje pravo sta­nje, a ja se smijem jer sam svjesna hrabrosti s kojom sam iskoračila u majčinstvo. Sru­šila sam i stereotip o tome da višestruke trudnoće na­rušavaju izgled ženinog tije­la – priča Sanja s osmijehom.

Odavno su već uigran tim i sve djeluje lako, ali nije odu­vijek tako bilo. Sanja i Zoran su se upoznali slučajno, kao što se svi mladi zapravo upo­znaju, na sjedeljci s društvom. Nije ovaj susret doživjela oz­biljno kada je rekao da po­hađa Bogosloviju u Kninu. Imala je samo 16 godina i obećavajuću karijeru kara­tea pred sobom.

– Znala sam da svešte­nički poziv zahtijeva ogromnu disciplinu i odricanje, a zna­la sam i da je odrastao u do­mu za djecu bez roditeljskog staranja, zajedno sa sestrom i bratom, i da ima potpuno neizvjesnu budućnost, ali ipak je bio svjestan da je prava že­na vrijednija od biserja – sjeća se Sanja njihovog početka.

Ona je, s druge strane, bila kćerka imućnih rodite­lja, djevojka velikog potenci­jala, s planom da ide u Beo­grad na studije i nastavi da napreduje u karateu, zajed­no sa sestrama. I pored in­sistiranja roditelja da nastavi školovanje, naredno ljeto, kad je Zoran opet došao na ras­pust, bilo je presudno.

– Do kraja njegovog ško­lovanja svaki dan sam mu pi­sala pismo i čekala.

Zoran se, kao mladi bo­goslov, oženio i postao sve­štenik, a Sanja napustila sve i otišla s njim u malo razru­šeno selo pokraj Dervente, gdje je potrebno pokrenuti povratak raseljenih.

“Dnevno spremamo po 30 obroka”

Tokom razgovora Sanja i Zoran nijednom riječju ne go­vore da im je bilo teško. Tu su dobili troje djece, živeći s vremešnim povratnicima, u lošim životnim uslovima. Al’ ko voli, taj i Boga moli, pa se oni ovog vremena sjećaju kao srećnog i neponovljivog. Ubr­zo su dobili premještaj u Bi­jeljinu, gdje žive i danas, on kao starješina Saborne crkve, a ona kao student na maste­ru iz pedagogije, na Pedagoš­kom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Pričaju kako dnevno pripremaju 30 obroka, samo za njih. Kažu da je prijateljima zabavno da vide njihov špajz koji izgle­da kao omanja prodavnica, piše Žena Blic.

– Tek da nas vidite u na­bavci, sve kupujemo na pa­kete, a sad, u septembru, paket od stotinu školskih svezaka – smiju se uglas.

Vikendima i tokom ras­pusta Petrovići su zajedno. Svjesni su da je njihova sam­sonovska, gigantska snaga u jakim porodičnim vezama. Sastajući se i boraveći sku­pa, iznova se napajaju s tog nepresušnog izvora ljubavi koji samo zdrava zajednica daje. Da sve bude nevjerovat­nije, Zoran ima rođenog bra­ta koji takođe ima dvije kćer­ke i šest sinova, no to je za neku drugu priču.

Velika porodica je, kaže za kraj Sanja, kao sportski klub, kao reprezentacija. A svaki klub, da bi bio uspješan, mora imati i trenera i kapi­tena. Tajna njihovog uspjeha je smjenjivanje na te dvije po­zicije. I ljubav koja im uvijek osvjetljava put.