Prenosimo u cijelosti objavu Aleksandre Pandurević posvećenu sjajnim doktorima iz bijeljinske bolnice “Sveti Vračevi”.
Prije svega, ponovo želim javno da se zahvalim divnim doktorima sa Kardiologije u Bijeljini: dr Aleksandru Janjičiću, dr Vladimiru Đuriću i prof. dr Lazaru Angelkovu, koji su ponovo spasili srce moje mame i uspješno uradili elektrokonverziju.
Samo prije 24 sata nisam ni sanjala da ćemo proživjeti svu bijedu, ali i dobre primjere našeg zdravstva. I zato želim da ukažem na obje, da svi vide i kako se može kada se zna i hoće. Naime, nakon što su prof. dr Angelkov, dr Janjičić i dr Đurić mojoj mami ugradili pejsmejker, a potom joj uradili i krioablaciju srca kako bi otklonili maligne aritmije koje su se javljale a koje su mogle dovesti do zastoja srca, ona se osjećala sjajno. Sinoć ulazim u kuću, a ona mi govori kako je moja koleginica dr Maja Dragojević-Stojić imala odličnu diskusiju u NS RS i ministru zdravlja Šeraniću govorila o katastrofalnom stanju u bolnici u Prijedoru, od nedostataka u angio sali do uslova u kojima borave pacijenti. Ni slutile tada nismo da ćemo prošlu noć sve to spoznati na koži, sve to o čemu je Maja govorila. Pomoć ti treba, a nema je ko i čim da ti je pruži – navodi Pandurevićka.
Naime, mama je izmjerila pritisak i vidjela da joj je puls 110, iako se osjećala dobro i nije imala teškoća. U konsultaciji sa dr Janjičićem, popila je četverostruku dozu antiritmika, ali je puls ostajao isti. Negdje oko ponoći smo otišle u Hitnu odakle su nas uputili u Bolnicu ”Srbija”. Njen EKG sam poslala njenom kardiologu dr Janjičiću, koji je godinama liječi, i on je posumnjao da je pejs poremetio frekvenciju. Umirio me da nije životno ugrožena, ali i rekao da je dovedem na kontrolu pejsa. I tada razmišljam: ako je odvedem u Bolnicu ”Srbija”, tamo nemaju opremu niti rade pejsmejkere i interventnu kardiologiju. Imam izbor ili da čekam jutro i da je vodim u privatni Centar za srce u Sarajevu ili da se Bogu pomolim i krenem u Bijeljinu kod ljekara koji su je već spasili, znaju njenu istoriju bolesti, i uz koje se osjeća sigurno.
Noć sam probdjela, osluškujući njeno disanje. Jutros se budi, stanje isto. Puls 110. Pomolim se Bogu i sjednemo u kola. Krijem svoj strah od nje, a u sebi razmišljam – a šta ako pejs ponovo poremeti frekvenciju i ode još više. Ne smijem da zovem nikog i da pitam može li se to desiti, jer ću se još više uspaničiti ako je odgovor potvrdan. Četiri sata vožnje duga kao četiri godine. Konačno stižemo u bolnicu u Bijeljini i sav teret mi spada kada vidim lice dr Janjičića. Nikada se do sada nisam toliko nekome obradovala. Mama ima običaj reći da zna da joj u njegovoj, dr Vlade i profesorovoj blizini ništa ne može biti. Večeras sam i ja imala taj osjećaj. Kao kada doživite brodolom i nakon pet dana na pučini ugledate obalu. Samo da mi je do njih doći i spašena je! Hvala Bogu, tako je i bilo.
Ulazimo u ambulantu za preglede, oni očitavaju pejs i otkrivaju da su joj se 9.novembra pojavile nove aritmije koje ranije nije imala. Dakle, njeno srce je upalo u aritmiju na koju nisu djelovali lijekovi. Za sve one koji potcjenjuju koronu, ona je upravo tada imala koronu koja je trajala svega dva dana, ali je vjerovatno napala najslabiju tačku – njeno srce.
- Šta sad? – uplašeno pitam.
- Sada ćemo to riješiti, uspavaćemo je pet minuta i uraditi elektrokonverziju, a za dva sata može kući – kaže dr Janjičić, hrabreći nas osmjehom.
- Mama? – pitam je.
- Ono što doktori kažu! U sigurnim sam rukama, ne sekiraj se, biću dobro – hrabri me mama i uspjeva sve da nas nasmije govoreći: – Još samo stent da mi ugradite i sve sam isprobala.
Izlazim iz bolnice, vraćenog samopouzdanja, bez straha, jer znam da se bori sa nečim zašto postoji lijek i da je u dobrim rukama. I tek što sam ušla u stan, za manje od oko pola sata, šalje mi slikovnu poruku iz kreveta – ona i dr Aleksandar Janjičić. Konverzija uspjela, srce u ritmu!
I sve što želim jeste da u svakom našem gradu, svakoj našoj bolnici, od Trebinja do Prijedora, imamo interventnu kardiologiju kakva je u Bijeljini. Da ne brojim minute i sate od Istočnog Sarajeva do Bijeljine, i da srce moje majke i svih nas bude jednako sigurno u svim bolnicama. Nažalost, kakvo nam je stanje, bojim se da nam i ovi preostali dobri doktori ne odu u Njemačku, ako kao društvo i država ne poduzmemo ništa.
(mojabijeljina.com)
