Javno obraćanje zagrebačkih biskupa predvođenih nadbiskupom Josipom Bozanićem, u kojem oni pokušavaju negirati istorijske činjenice o zločinima u vrijeme NDH, samo je nastavak bezočne i sramotne kampanje kojom se želi izvršiti revizionizam i ispisati nova hrvatska istorija prema kojoj su ustaše bile “sveci”, ne zločinci.
Kaže ovo za “Glas Srpske” direktor Instituta za noviju istoriju Srbije Mile Bjelajac komentarišući posljednji istup velikodostojnika hrvatske Katoličke crkve u kojem oni negiraju da je u Jastrebarskom i Sisku bio logor za djecu u Drugom svjetskom ratu, već tvrde da je to, u stvari, kako kažu, bilo “prihvatilište”.
U opširnom otvorenom pismu biskupa upućenom na adresu patrijarha Porfirija, oni Sabor SPC optužuju da je donoseći odluku da 13. jul bude dan obilježavanja Svete djece novomučenika jastrebarskih i sisačkih – “prihvatio retoriku i komunističku propagandu” koja je, kako tvrde, “prepuna neistina i manipulacija kojima se nedužnima pokušava podmetnuti krivica za navodna mučenja i ubijanja djece koje su hiljade, upravo ljubavlju i brigom hrvatskih katolika, spasene od smrti i preživjele teške ratne prilike”. Biskupi su na kraju iskazali i “ogorčenje” što SPC “kleveće nadbiskupa Alojza Stepinca”.
Bjelajac podsjeća da je ovom pismu i obraćanju SPC prethodila promocija knjige “Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima” kontroverznog istoričara Stjepana Loza koja je održana prije nekoliko dana u Hrvatskom državnom arhivu, a u kojoj se tvrdi kako su Srbi počinili genocid, te za to “oklevetali nedužne Hrvate”.
– I ovo što sada ovi biskupi navode je na tragu sramnog revizionizma. Podsetio bih da je pre par godina urađen i dokumentarni film “Dečije prihvatilište Sisak”. Ali ono što treba reći svim tim visokim velikodostojnicima, kvaziistoričarima, pa i tamošnjoj javnosti koja, na sreću, nije sva zaražena tim ludilom, jeste da postoje mnogi izveštaji i dokumenta o ustaškim zločinima, pa i onim vezanim za dečje logore. Postoje svedočenja ljudi koji su oslobađali ovaj logor. Šta ćemo s njima – zapitao se Bjelajac.
Šta ćemo sa, kako je istakao, slikama iz tog perioda, koje ilustruju sva stradanja te dece. Šta ćemo sa konkretnim imenima i prezimenima dece, ali i časnih sestara koje su tobož brinule o njima.
– Šta ćemo sa dnevnikom Diane Budisavljević, iz kog se može videti šta je ona sve pokušavala uraditi kako bi spasla tu nesretnu decu iz logora. To je verovatno i najbolje svedočenje da li je to bio logor ili prihvatilište – dodao je Bjelajac.
Podsjećanja radi, i hrvatska istoričarka Nataša Mataušić, koja je doktorirala na temu “Diana Budisavljević i građanska akcija spasavanja djece žrtava ustaškog režima”, u svom posljednjem intervju za “Glas Srpske” iznijela je kategoričan stav kako se nije radilo o “prihvatilištima”, već klasičnim ustaškim logorima za srpsku djecu.
– Kada se priča o ovom navodnom prihvatilištu, zaboravljaju se neke stvari koje su i te kako važne. Zašto su ta djeca završila u “prihvatilištu”? Gdje su njihovi roditelji? Zašto ih je trebalo spasavati i od koga? Ova pitanja zaobilaze se u širokom luku iako su odgovori dobro poznati – istakla je tada ova hrvatska istoričarka navodeći da je gotovo svako šesto dijete dopremljeno u ustaški logor u Sisku umrlo zbog nebrige, nedostatka hrane i lijekova.
Prema podacima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača NR Hrvatske, samo u “Jastrebarskom” je bilo zatočeno 3.336 djece, uglavnom porijeklom sa područja Kozare i Korduna. Prema istom izvoru, u logoru je do kraja oktobra 1942. umrlo najmanje 449 dece, a do njegovog zatvaranja ukupno 768.
Frustracija zbog Stepinca
Prema riječima istoričara Aleksandra Rakovića, ovo pismo predstavlja odraz frustracije ovih biskupa, jer nisu uspjeli u kanonizaciji nadbiskupa Alojzija Stepinca.
– Oni su taman mislili da će do toga doći i da će crkva biti amnestirana za ulogu u genocidu nad Srbima, Jevrejima i Romima. Međutim, to se nije dogodilo – kaže Raković dodajući da je Rimokatolička crkva u Hrvatskoj bila i ostala nosilac lažiranja istorije.
(GlasSrpske)
