U gradu Mančesteru, Nju Hemšir, USA, (New Hampshire) ničeg engleskog, pa ni američkog…
Tihi mali grad, opasan auto-putevima, kao da samo naslućuje okolno ludilo industrijalizacije; živi svoj normalan život, bez velikih ambicija, ali i bez većih stresova. Šarolikost stanovništva podsjeća na ponekad zaboravljenu činjenicu da ljudi lako prevazilaze međusobne rasne, tradicijske, pa i ekonomske razlike. Lakoća komunikacije, neposrednost odnosa, međusobni respekt, podsjećaju na mnoge gradove u Bosni čiju kompaktnost i atmosferu nisu uspjeli razoriti ni nedavni rat, ni imigracione promjene stanovništva niti mnogi kabinetski projekti čiji je zadatak bio upravo to: razbiti toleranciju i međusobno poštovanje među stanovništvom.
Možda je to razlog što u ovom gradu mirno živi manja komuna ljudi iz Bosne i Hercegovine koji su napustili svoje domove, uglavnom poslije ratnih strahota, s nadom obnavljanja rasturenih porodica i života… Blagonaklonošću tadašnje američke administracije, to im je i omogućeno. Vrijednim radom ljudi su brzo stali na noge i svojim sposobnostima skrenuli pažnju na sebe;.od zanatskih i ugostiteljskih usluga do izložbi umjetničkog i stvaralačkog rada. Lako je uočiti neiscrpnu sposobnost i vrijednost tih ljudi.
Na jednoj izložbi uočio sam zaista briljantan rad u bakru nekog autora iz Bijeljine. Paleta djela, od plošnih radova iglom, dubokih reljefnih formi, ambijentalnih i prostornih elemenata (fontane, ornamentika, krovovi i fasade), do lucidnih skulptura, uvjerila me da se radi o autentičnom umjetniku neobično širokog dijapazona tema i preokupacija. Pokušao sam ga naći, ali rekoše mi da je bio samo kratko na otvorenju i otrčao u atelje.
Raspitao sam se i saznao ponešto iz biografije umjetnika: Bego Saračević, rođen 1954. godine u Bijeljini. Završio je limarski zanat. Radio na mnogim poslovima, u privatnom i društvenom sektoru, širom Jugoslavije. Rat ga je zatekao u Bijeljini, i tu je ostao do kraja rata, dijeleći sa sugrađanima zlo i dobro. Poslije rata je odlučio promijeniti životnu sredinu i s porodicom se naselio u Mančesteru (SAD). Zanimljiv detalj iz njegove biografije: bio je jedan od zapaženijih glumaca pozorišta Scena u Bijeljini. Pominje se i njegova uloga u čuvenoj predstavi “Bosanska podvala”.
Saznao sam njegov telefonski broj i odlučio da mu se javim.
Viktorijanska kuća na američki način – tipično. Kapija gvozdena, savršeno dizajnirana i još bolje izrađena – totalno netipično. Ime ulice i broj odgovaraju: mora da sam na pravoj adresi. Kucam po metalu – nikoga. Prodrmam kvaku – vrata se otvore. Malo oklijevam, i uđem. Dvorište popločano, pravilni geometrijski oblici. Odiše svježinom šuma raznolikog cvijeća – otud taj divni miris… Mali ribnjak pun velikih riba raznih boja… izgledaju sretno. Kavez ogroman, ptice lete u jatima – u kavezu… Neobično! U dubini dvorišta osmougaoni hladnjak, gazibo: Krov kupastog oblika pokriven bakrom, ornamentika – klasični motivi. Patina dopunjuje ljepotu. Garnitura za sjedenje podsjeća na miris kafe…
– Tražite nekog?
Žena u najboljim godinama… ljepota ne stari.
– Oprostite, ušao sam jer su se vrata sama otvorila, pa sam mislio da ste vi to elektronski…
– Ma kakva elektronika, ovdje su vrata uvijek otvorena. Ali, ipak, treba li vam nešto?
– U stvari, valjda nisam na krivoj adresi, ja bih trebao gospodina Begu Saračevića, umjetnika u bakru.
– Adresa je dobra.
– A Bego?
– U atelje, prođite kraj gaziba.
Vrata su otvorena: navikavam polako, što nije lako u SAD. Mala prostorija pretrpana čudnim alatkama. Poneke prepoznajem. Lampe obasjavaju neku neobičnu bakarnu formu. Rolne crvenkastog lima, drvene forme, pribor za topljenje…
– Tačni ste! Naši uvijek kasne.
– Dobar dan.
– Kao da će kišica… Sa ili bez?
– Molim?
– .. .šećera?
– Molim?
– Mevlida, još jednu kafu… šećer posebno!
I muškarci, valjda, imaju najbolje godine: oko 60… Snažno tijelo. Lice kao izvajano, kosa srebrna. Podsjeća na nekoga koga volimo…
– U telefonskom razgovoru niste mi rekli kako ste saznali za mene?
– Vidio sam neke vaše radove, a i zvanje “umjetnik u radu sa bakrom” koje imate na Beker Koledžu (Vorčester, Masačusets), dovoljan su razlog da se čovjek zainteresuje.
– Nemojte da je to nešto poput “u posjeti našim u inostranstvu”. Za mene nema inostranstva. Ja sam svugdje na svom. Ovo je samo različit dio moje planete, kao i vaše, kao i svih nas. To što nas političari dijele, nazivaju onako i ovako, ide samo u njihove džepove, ne u naše. Da ne želite, možda, objaviti negdje intervju sa mnom? Ne volim…
– Ne, ali ste mi dali ideju. Kako je to sve počelo?
– Šta?
– Pa to sa bakrom.
– Uh… Valjda od početka.
– Vašeg?
– Ne, svijeta. Bakar je za mene kao okamenjena vatra, ona Prometejeva, pa se, eto, igram vatrom…
– Ova mala remek djela nazivate igrom?
– A kako bih? Možda “ljubav u igri” ili “igra u ljubavi”. Dok rastemo, igra je način spoznaje, a kasnije je ljubav. Kao Bijeljina: mali raj u zaleđu čudesnih voda u kojem je sve igra i ljubav…
– Bilo nekad!
– Bilo, i biće…
– Neargumentovano.
– Budućnost ima korijene u prošlosti, ali se njome ne gradi. Nada je u obrazovanju, respektu, povjerenju, radu…
– A ljubav?
– U vatri okamenjenoj u bakru. Pitate za moj početak. U limarskoj radnji velikog bijeljinskog majstora Huse Trbića. Dječak, vragolan, ljubopitljiv, gleda iz prikrajka kako vješte ruke daju dušu limu…”Šta bleneš, uđi i pomozi!” I ušao sam… i još uvijek sam, čini mi se, tamo. Huse više nema, ali dok je nas, njegovih učenika, biće ga.
– I šta je to toliko zanosno u limarskoj radnji?
– Nemamo mi toliko vremena da ja to sve opišem. Ali evo ponešto: od limarske galanterije, posuđa, pa do bakarnih krovova.
– Bakarnih krovova?
– Da, crkvenih.
– Huso… i crkva?
– Ne jedna. Više od 200 crkava po cijeloj zemlji, onoj našoj, uništenoj.
– Dječak iz prikrajka na crkvenom krovu?
– Nije bilo lako, zanat traži cijelog čovjeka, koncentraciju, strpljenje, upornost i mnogo energije. I sad se kao dijete radujem oblicima i formama do kojih uspijem doprijeti. Naporan put savlađivanja vještine postaje putokaz u svemogućnost realizacije, a to otvara vidike, neke nove, ponekad iznenadne horizonte. Huso je znao da nas stimuliše u radu i učenju. Vještina njegovih ruku bila je toliko inspirativna da i sad, dok prilazim skulpturi ili slici koju radim, razmišljam kako bi to majstor Huso. Osvajanje samopouzdanja je, čini mi se, najteži dio zadatka, a meni se na samom početku posrećilo. Gledao sam majstora kako pravi kuglu, onu na kojoj stoji krst, od polulopti.
“Mogu li ja probati?” “Probaj” I napravio sam, veoma brzo, kuglu od segmenata. Spojevi su bili nevidljivi. Huso je pogledao, zavrtio kuglu i rekao: “Idi sad kući pa se odmori, valja ti odsad praviti kugle.” Tu noć dugo nisam zaspao – od sreće…
A, evo i kafice. Ovo je moja supruga Mevlida. Da nije nje, mi danas ne bismo pili ovu kafu. Spasila me u ratu. I mnoge druge… Ali ne bih o tome.
– Mi smo se već sreli u avliji. Gospodin je mislio da su vrata daljinski kontrolisana… Možda je bolje da pijete kafu u gazibu, svježije je, a i kako ćete ozbiljno razgovarati u ovom haosu?
– Gospođo, oprostite, ali moram priznati, ja sam i došao zbog ovog haosa.
– Bez mene… a imam i posla. Znate kako je kad stigne i drugi unuk, pa je tu i unuka, likovnjak, na djeda. Uživajte u miru. A ako šta treba, vikni, Bego. “Rimouteu kontrol” je na raspolaganju! Prijatno.
– Iskreno čestitam i želim vam svima puno sreće i radosti.
Ode. Začu se cvrkut ptica.
– Vole je! Uvijek joj pjevaju kad prolazi ispred kaveza. Kažete, volite ovakav haos. Otkud to?
– Inspirativan je, i kao da krije neku odbjeglu tajnu…
– Znam, vama novinarima ništa ne promakne.
– Nisam novinar.
– Niste novinar? Pa čime se bavite?
– Jednom vrstom likovnosti… ali gdje ste ono stali? Aha, kugla od segmenata na crkvenom bakarnom krovu, kugla od bakra, a na njoj bakarni krst.
– Često zlatna kugla za zlatnim krstom. Kad smo mijenjali krovove na crkvama iz turskog vakta, u tim kuglama smo obično nalazili turski novčić i ime autora Turčina.
– Turski majstori radili na crkvama!?
– Ne uvijek, i ne na svim. I tad je postojao biznis!
– Nije li to ipak, okupatorska politika?
– Da, ali bazirana na respektu i mudrosti. Ako želite biti uspješni s narodom, ne zatežite previše. I najjači kaiševi pucaju od unutarnjih sila. Da nisu tako radili, ništa njihovo se ne bi primilo, a i sami vidite koliki su uticaj njihova kultura i tradicija imale na našu. Zato treba pažljivo i mudro s narodom.
– Koliko je taj uticaj bio vidljiv u vašem zanatu?
– Samo fragmentarno. Mislim na elemente ornamentike koji su se modifikovali, kako bi danas rekli, “po modi”. Crkvena kanonizacija je uspjela sačuvati vlastiti autoritet. Pogledajte samo blistavu tradiciju i umjetnost zidnog slikarstva, ikonografije, kao i umjetnost vitraža. Mnogo je toga iz predotomanskog perioda, i niko to nije ni taknuo. Sjećam se da sam, kad god mi je vrijeme dozvoljavalo, stajao pred tim djelima starih majstora i zamišljao kako da ih pretočim u bakar. Biblijski motivi, freske, u bakru… Okej, ništa novo, ali impresivno.
– U vašem opusu nisam našao ništa od ti skrivenih želja – biblijski motivi u bakru.
– Ima, itekako, ali je to po kućama, skriveno velovima privatnosti, a ja nemam potrebe da to javno pokazujem. Nekih se često sjetim, neke sam pomalo i zaboravio, a neke mi jednostavno nedostaju, kao “Bosanka sa pladnjem kafe” ili “Djevojka s lutnjom”. Sjećam se, u vojsci sam 1974. radio s kolegom “Kosovku djevojku”. Sad je ta slika u muzeju u Prištini.
Znate, mnogo toga i zaborav ukloni iz vidokruga. Vrijeme i savremeni kriteriji utiču na inspiraciju, emocije, potrebe, na sam život. Savremena tehnologija se prijeteći obrušila na stare zanate, pa i mi moramo raditi na adaptiranju. U stvari, istina je da nam baš ta tehnologija omogućuje efikasnost i veći nivo artificijelnosti, ali je treba usvojiti, pa i nagrađivati. Ja nemam nikakav problem u učenju novih metoda rada. Čak me to veseli i interesuje me.
– Nešto poput kugle od segmenata…
– Da, upravo to: hoću da mogu – pa mogu. Nema potrebe više za segmentima, sad se to radi skoro iz komada, kao nekad majstor Huso, ali jednostavnije i brže. U nedostatku vremena moraš ubrzati tehnologiju, pooštriti vlastiti kreativni kod, artificijelnost dopuniti pragmatičnošću…
– I, kao rezultat imamo geometrijski perfektno oblikovanu zidnu fontanu, za koju mogu reći da je jedan od glavnih razloga što sam vas potražio.
– Ne znam da li je to rezultat ili posljedica, ali siguran sam da je samo ubogi pokušaj otvaranja jednih od bezbrojnih vrata koje vode nekom od bezbrojnih ciljeva medijalnih mogućnosti. Svi ti radovi jesu završeni, ali ipak su u suštini samo početni koraci ka nesagledivom cilju – oslobađanju vatre.
– Proveli ste me kroz prvih par vrata: ulazak u zanat, crkveni radovi, bakarne slike… Koja su sljedeća?
– Čini mi se da bi to mogle biti prostorne intervencije bakrom. Rado se sjetim šanka u jednom baru u Bijeljini, koji stoji na šest lavljih šapa. Mnogi su me salijetali da i u njihovim lokalima uradim slično, nudili su i dobar honorar, ali to me više nije interesovalo. Osjećao sam da je to samo jedna stepenica savlađivanja ovog divnog zanata, koju sam lako prošao, pa idemo dalje. Bareljefni radovi, duboki reljef, polako su istiskivali plošni rad, i činilo mi se da ću se izgubiti u tom traženju, ni sam ne znam šta…
U jednom trenutku odlučio sam pokušati i sa drugim metalom, jer znao sam da tu postoji neki zajednički ključ za rad. Iz tog perioda pamtim rad na prozoru Titove vile Lovište na Jelahu. Prozor je bio od cinka, i ni sam ne znam kojim znanjem sam uspio realizovati traženi dizajn, ali znam da smo ga na kraju zalili Titovim vinom. Nakon toga ponudili su mi da vodim limarski posao u jednoj velikoj radnji u Vukovaru. Životni uslovi, porodica i ekonomski razlozi su prevagnuli: postao sam građanin Vukovara. Bio je to dobar potez, jer sam kroz aktivnosti radnje došao u kontakt s meni potpuno stranim problemima iz struke koje je rebalo rješavati. I svaki riješeni problem značio je dodatno zrno znanja u ovom poslu. Zamislite naprslo vinsko bure od bakra radijusa 7 m, visine 7 m. Debljina bakra je bila 25 mm, i to je trebalo zavariti. Bio je to pravi zanatski biser…
To i slična iskustva dali su mi neopisivu sigurnost u rješavanju svakog problema, i počeo sam slijediti vlastitu imaginaciju, za koju moja žena veli da je totalno divlja. Jedno od tog divljanja bila je i ta fontana o kojoj govorite. U stvari, ovaj put se radi o potpuno smirenoj formi pravilnog geometrizma, i jedini prostorni nemir je ta voda koja pravi prijatan šum. Možda ste vidjeli prototip u avliji iznad ribnjaka. Original je u Beker Koledžu, pa ako nađete vremena…
– Bio sam, vidio. Kako je moguće da se nakon tog rada ponovo vraćate formi na nivou citata? Tu su i figure, reklo bi se snoviđenja, recikliranje antičkih formi, poetični likovi, pa i emotivno lirske asocijacije. Ta šarolikost izraza ne govori u prilog tezi da ste našli vlastiti put, iako je prepoznatljivost vašeg rada uočljiva.
– Hvala na komplimentu. Ta prepoznatljivost rada i nije ništa drugo sem stil. Ima istine u vašem zapažanju; šarolikost o kojoj govorite nije posljedica lutanja već spoznaje da sam si omogućio pravo na onu igru o kojoj smo govorili na početku razgovora. Definisane forme same po sebi ne znače ograničenje već, čini mi se, mogu služiti i kao motiv za odskok u neko drugo, nekompatibilno duhovno stanje. Pogledajte ovaj nedovršeni rad na stolu: to je fragment fontane, glava nekog stvorenja koje od ljudskog obličja prelazi u nešto životinjsko, grozno, ali nimalo zastrašujuće.
Ne, ja se ne bavim ni metaforama ni parabolama. Ja smo slijedim oblik koji se sam razvija u mojim rukama. A zašto je to tako – ne znam, valjda neko moje unutarnje ludilo koje izlazi van kroz moje prste. I neka ga! Sretan sam da to nije uvijek isti proces, jer su ti različiti oblici posljedica različitog duhovnog stanja. I zato ne krivim sebe kad detalj ručke s kamene grčke vaze oživim u novom materijalu i, naravno, formi. Nisam siguran da je to tragalaštvo, ali znam da je radost. Ne uskraćujem si traženje, ali u mom slučaju i ono se transformisalo u drugu sferu, u egzaktnost u naučnom smislu. Baš razmišljam kako da objavim svoj patent za spajanje bakra bez vidljivog spoja.
Kad u Novom svijetu steknete 12-13 diploma, počnete i razmišljati u skladu s tim spoznajama. Prisjetite se i mladalačkih poslova na kojima ste rasli i usavršavali se. Bude mi drago pomisliti da je moj rad u GP Rad Bijeljina na silosima u stvari razvio moju geometrijsku segmentiku, a što mi je na ovom američkom tlu pomoglo da se upustim u izradu prototipa sistema za geometrijsko mjerenje. Umjetnički nagon i egzaktnost. To su dva paralelna svijeta koja se savršeno spajaju tu, na ovom radnom stolu, pa nastaje proces oslobađanja duha, a valjda i tijela.
– Sve ste ovo izgovorili u dahu. Učinilo mi se da vas je povrijedilo moja opaska o recikliranju starih formi…
– Ne, nije me povrijedilo, ali me razbudilo. O tome nikad nisam razmišljao. Pravac u kojem ide moj rad je uistinu meni nepoznat, ali osjećam ogromnu vatru koja je u meni i znam da će jednom buknuti. Ponekad se osjećam dječakom u prodavnici igračaka. Ne znam na koju ću stranu, koju igračku da uzmem, kojom da se igram…
I zato bih volio igrati se sa svim istovremeno. Problematika realizacije je u stvari, onaj “prekidač” koji me pali. Ne radi se tu samo o umjetnosti. Recimo, kuća mog sina je imala ozbiljan problem sa uzgonom podzemnih voda. Mnogi inžinjeri su od toga digli ruke, ali tad je proradio moj “prekidač” i riješili smo problem.
– Ipak, vi u glavi imate vrata, ili put kojim ćete krenuti. Šta bi bio sljedeći korak?
– Da pređemo u gazibo… Dobro kaže Mevlida, u ovom haosu se ne može ni kafa na miru popiti.
– Možemo, pa da i ja lagano krenem. Izgleda da će pasti.
– Molim?
– … kišica… hirovito ljeto…
– U stvari, mi se u brzini nismo ni upoznali. Kako vam je ime?
– Emir Geljo.
– Ali to je djevojačko prezime moje žene!
– Znam, ali to je neka druga priča…
Oslobođenje
Emir Geljo je rođen u Sarajevu 1949. godine gdje je diplomirao arhitekturu i gdje se počeo baviti teatrom. Dugi niz godina radio je kao pozorišni, televizijski i filmski scenograf, kostimograf i režiser na prostorima bivše Jugoslavije. Dolaskom u Kanadu nastavlja uspješnu karijeru u pozorištu, filmu i televiziji. Piše drame, komedije i filmske scenarije.
Izvor: Semberija info
