Obućarske radnje u Bijeljini mogu se izbrojati na prste jedne ruke. Stari zanati, očigledno tiho i postepeno izumiru. Od zanatlija opstaju samo oni najbolji i najuporniji. Jedina obućarka u Bijeljini, Milica Đukić, više od četiri i po decenije bavi se izradom kožne galanterije i popravom obuće.
Nekada je Milica radila u tuzlanskoj „Aidi“, gdje je provela pune 22 godine kao tehnolog gornjih dijelova obuće. Kraće vrijeme, u godinama rata, radila je u bijeljinskom „Zenitu“.
„Dvije godine provela sam u Njemačkoj. Kad sam se vratila, nabavila sam mašine za popravku obuće. Nisam se zadržala samo na tome. Uz izradu i popravku obuće, bavim s ei izradom kožnih jakni, rukavica, kaiševa, torbi. Održala me ljubav prema ovom poslu. Svojevremeno sam željela otvoriti malo preduzeće za izradu i proizvodnju obuće, ali je to bio prekrupan zalogaj za mene. Sjećam s eda sam svojevremeno u mašine investirala više od 20.000 KM. Prvo sam popravila svoju obuću, da bih nakon toga počela i sa popravkom obuće za druge“, priča Milica, ističući da s ebavi i modeliranjem obuće. Od jednog modela, zamjenom peta, kaže Milica, može se dobiti potpuno novi model obuće
„U poslu treba biti istrajan, treba puno voljeti ono što radiš. U mojoj porodici svi su se bavili muzikom. Suprug je penzionisan kao profesor solfeđa, kćerka Maja radi kao profesor muzike u Istočnom sarajevu, dok druga kćerka Snježana radi kao vanredni profesor muzike na Muzičkoj akademiji Univerziteta Istočno Sarajevo. Uz kćerke sam i ja naučila da sviram klavir“, priča, s neskrivenim ponosom majka dvije uspješne profesorke muzike i baka četvero unučadi.
Milica za portal Semberija info kaže da je ranijih godina često posjećivala sajmove obuće u regionu. Odlazila je na sajmove u zagreb, Ljubljanu i Beograd, gdje je pratila modne trendove, usvajajući sve ono što bi joj moglo pomoći oko izrade novih modela. U ovom, kao i u svakom drugom poslu, kaže Milica, treba permanentno učiti, biti u trendu, kako to kažu mladi ljudi.
Jedina bijeljinska obućarka za portal Semberija info kaže da su je mnogi ocjenjivali kao strogog poslodavca, ali je ona samo insisitirala na tome da se svaka popravka obuće obavi kvalitetno i da mušterije budu zadovoljne.
„Ne trebaju meni u radnji manekeni, već mi trebaju dobri i odgovorni radnici, koji su posvećeni poslu kojim se bave“, kaže Milica Đukić, ističući da je i opstala u ovom poslu toliko dugo, jer je slijedila svoj životni moto.
Izvor: semberija.info
