Svaka fotografija kod nas probudi znatiželju i interesovanje, tako je bilo i sa Draganom Đukićem, nekada dječakom koji je odrastao uz fotografske aparate svoga dede i koji mu je preneo ljubav prema tom poslu ali i znanje. Danas je Dragan umjetnicki fotograf kroz čiji objektiv je spojena priroda i lepota.
Kako je izgledao taj put od znatiželje do umjetnosti?
Da upravo tako, moj djed je bio pa smijem i reći prvi Ugljevički posleratni fotograf. Rodio sam se u kući gdje je već fotografija imala decenijsku tradiciju, djedovi aparati, laboratorija za izradu fotografija, a najzanimljivije su bile same fotografije koje su se posle izrade sušile i gdje sam ja to znatiželjno gledao.
Pojavom mobilnih telefona dolazi do moje znatiželje ka fotografiji. Sjećam se, moji prvi radovi rađeni su kamerom koja je bila priključena na mobilni telefon. Nedugo zatim, kupujem digitalni foto aparat i krećem da radim ozbiljnije.
Kako su i kada nastale Vase prve fotografije?
Prve fotografije nastajale su na putu od posla do kuće ili dok šetam u prirodi. Nažalost, većina tih fotografija nije sačuvana.
Da li je fotografisanje učenje ili talenat ili je neodvojivo?
Za mene je fotografisanje talenat i učenje. Smatram da nije samo talenat dovoljan ako se niste susretali sa određenom vrstom fotografije, a ja sam pokušavao da radim mnoge teme.
Radio sam prirodu, sport, kulturu, modele, AKT fotografiju koja je ovdje tabu tema ali je izazvala veliku pažnju.
Kada ste odlučili da se bavite umetnickom fotografijom i koliko vam znače riječi kriticara?
Teško je odgovoriti na to pitanje. Jednostavno, umjetnost je dio mene. O fotografiji razmišljam non stop. Znao sam preći na stotine kilometara sa ciljem da napravim dobru fotografiju. Što se tiče kritike, moram da priznam da mi veoma znače. Pogotovo kad dolaze od ljudi koji su kompetentni za kritike. Imam i svakodnevnih kritičara koji nisu dovoljno kompetentni, ali svakako saslučam i njih. Na kraju, odluku donosim sam.
Na koliko ste izložbi učestvovali?
Što se tiče izložbi, imao sam tri autorske izložbe, dvije kolektivne i jednu samostalnu. Naravno, samostalna izložba meni je i najdraža. Moram da napomenem da su sve izložbe bile u galeriji Centra za kulturu “Filip Višnjić” Ugljevik.
Nova izložba je u pripremi. Svakako, da je korona se usporila, ali se iskreno nadam da ćemo istu održati u skorije vrijeme.
Koliko uspešnih konkursa za umetničke fotogeafije imate iza sebe i koliko ste na njih ponosni?
Što se tiče konkursa trenutno sam učesnik V Međunarodnog bijenala akta ,,Marko Krstov Gregović” koji se održava u Petrovcu u Crnoj Gori.
Na pomenuti konkurs, stiglo je preko 230 radova iz 20 zemalja, a sa ponosom ističem da će moj rad biti izložen. Zbog pandemije korona virusa, konkurs je pomjeren za sljedeču godinu.
Može li se za Vas reći da živite za fotografiju, a ne od fotografije i o čemu sanjate, kakvog sebe vidite u budućnosti kroz Vašu umernost?
Upravo tako, ja živim za fotografiju. Fotografija je dio mene. Uživam radeći fotografiju, a što se budućnosti tiče imam puno planova. Dosta mojih planova pomjerila je pandemija korona virusa, ali iskreno se nadam da ću u skorije vrijeme nastaviti sa realizacijom svojih planova.
