Banjalučanin Dragan N. uspio je da se zahvaljujući jakoj volji i pored svih iskušenja izbavi iz pakla droge i izađe kao pobjednik, ali umjesto da živi kao svaki normalan čovjek, danas vodi neprastanu borbu sa predrasudama.
U ispovijesti za Srpskainfo ovaj Banjalučanin je otkrio detalje iz, moglo bi se reći, dva života – jednog koji je ostavio iza sebe i drugog koji trenutno živi.
U Draganovoj ispovijesti otkrivamo koliko je bitna roditeljska ljubav prema djeci u adolescentskom dobu, razgovori, ali i drugari i okolina.
Životna priča ovog Banjalučanina otkriva i nevjerovatnu snalažljivost ljudskog uma koji u stanju bolesti zavisnosti sebi na gotovo nevjerovatne načine obezbjeđuje potrebne doze.
– To je ipak, život u tunelu, u kojem vlada vječiti mrak – opisao je Dragan godine mladosti koje je proveo kao zavisnik.
On sada radi na projektu pod nazivom “E, moj vaspitaču” sa djecom iz vaspitno-popravnih domova i njihovom izvođenju na pravi put.
Početak
– Prvi kontakt sa drogom bio je kada sam imao 14 godina – počeo je svoju ispovijest Banjalučanin.
U vrijeme kada je Dragan počeo sa marihuanom, javnost, pa ni policija nije mnogo znala o ovoj vrsti droge.
– Zasadio sam je u saksiji na balkonu. Gradom bih normalno šetao i pušio, a da se niko nije okretao. Tako je bilo 1996. i svi su mislili da sam pijan, kada sam bio napušen. Samo četiri do pet godina kasnije, priča je bila drugačija, ako bi neko bio pijan, govorili su da je drogiran – prisjetio se Dragan tinejdžerskog perioda.
Konzumacija marihuane trajala je oko šest godina.
– Laž je kada kažu da postoje teške i lake droge, jer sve su one teške. Većina koja proba marihuanu, probaće i kokain i heroin. Tako je bilo i sa mnom – objasnio je Banjalučanin.
Prva kriza
Nije bio ni svjestan šta je značila nakromanska kriza, jer je u početku mislio da ga je uhvatila gripa. Preznojavanje, bolovi u svakom mišiću bili su neizdrživi – dok nije uzeo heroin.
– Bilo je ljeto 2001. godine. Mene groznica trese, ja ne znam šta je u pitanju. Znoj curi, boli me svaki dio tijela. Dolazim kod čovjeka koji je bio vojno lice i spavao je u hotelu Krajina. Na stolovima stoje dva kamena smeđe boje. Uzima nož, daje mi dio i mene sve prolazi u par minuta. Rekao mi je da to nije nikakva gripa, već kriza – prisjetio se Banjalučanin Dragan.
Sa teškim drogama došla su i krivična djela.
Otkriva kako izvršenje krivičnih djela proizvodi ogromnu dozu adrenalina koju morate smiriti.
– Jedino sociopate koji rade krivična djela ne uzimaju drogu. Svi drugi uzimaju, jer je to jedini način da se spusti adrenalin – objašnjava ovaj Banjalučanin.
Prvi put je policiji u ruke pao 2003. godine i kroz smijeh dodaje da je bio baš petak 13.
Hapšenje
Dogodilo se to na banjalučkom mostu Venecija. Policija ga je presrela, ali je Dragan nekako uspio odbaciti od sebe 15 grama droge, a paketić se otkotrljao ispod njegovog auta.
Kiks policije bio je nevjerovatan. U zapisniku je pisalo da je droga pronađena kod Dragana, a ne ispod auta. Nakon tri mjeseca u pritvoru, kiks policije omogućio mu je slobodu.
Međutim, drogirani čovjek kako kaže ovaj Banjalučanin kiksa vrlo često.
– Pogotovo kada ste na kokainu, odnosno heroinu, onda radite velike kikseve. Svi banjalučki momci koji su proteklih godina radili teška krivična djela i zaradili velike robije, bili su na kokainu – dodao je Dragan.U zatvoru unosio sve šta je želio
Po ustaljenom šablonu ponašanja Dragan je nastavio i narednu godinu, a onda je od 2004. do 2010. godine većinu vremena proveo u banjalučkom i dobojskom zatvoru.
Neovlaštena proizvodnja droge, posjedovanje oružja, ali i napad na policiju.
No, zatvorski dani Banjalučanina bili su sve samo ne depresivni i dosadni.
Boravak u četiri zida, Dragan je iskoristio da lijepo zaradi – švercajući sve i svašta. Ispunjavao je uglavnom sve želje zatvorenika, droga, mobilni telefoni, alkoholna pića i drugo.
– I u zatvoru sam pravio krivična djela, ubacivao sam drogu i telefone. Za najmanji telefon što je bio 18 maraka na kiosku ja sam u zatvoru zarađivao 200 maraka. U zatvoru me po kazni prebace u drugi zatvor, pa ponovo po kazni vrate u banjalučki. Ubacivao sam i alkohol. Boca štoka bila je 150 maraka – prisjetio se Dragan zatvorskih dana.
U ispovijesti za Srpskainfo otkrio je i kako je robu ubacivao u zatvor. Zaslužan je bio traktor, odnosno mladić koji ga je vozio.
Jedne prilike tog mladića je počastio sa 30-ak maraka, jer je imao slobodan vikend i trebao je djevojku izvesti u grad. Ubrzo je mladić i sam bio iznenađen načinom na koji se lako može doći do novca dok si u zatvoru.
– Gore sam razvio biznis, bolje mi je bilo nego nekima na slobodi. Ljudi su mi sa vana donosili hranu, jer nisam želio onu zatvorsku. Imao sam dobru garderobu. Međutim, nisam odlazio kući, jer su znali čime se bavim, ali su to teško mogli otkriti – ispričao je Banjalučanin.
Iako su svi znali da radi, teško ga je bilo uhvatiti, a način na koji je sakrivao robu bio je nevjerovatan. Pretresali su Draganovu ćeliju na desetine puta, iako im je sve bilo bukvalno ispred nosa, stražari nisu otkrili sumnjive predmete.
– Za telefon sam napravio kalup od dva mala sapuna koja sam izmrvio. Zatim sam sa njim obložio karton od sardine i obložio ga kesicom da se može otvoriti i ponovo zalijepiti. Sve je na prvi pogled izgledalo kao sapun za veš. Da prikrijem sve uzeo bih takav sapun, pomokrio ga i provukao preko itisona da se zalijepe i dlake na njega. Držao sam ga na vidnom mjestu i uvijek im je bio pred nosom, ali su se gadili pa ga nisu ni uzimali u ruke, već bi ga pomjerili tokom pretresa – ispričao je nevjerovatnu priču.
Iako je imao priliku da se izvuče iz pakla droge, jer je u zatvoru posjećivao grupe lječenih zavisnika, Dragan je nastavio sa drogom i po izlasku iz zatvora.
Nakon 2010. najbolja šema u gradu je kaže bila ona policijska. Nije skrivao da je u više navrata opljačkao u to vrijeme, a što će se kasnije dokazati i tokom sudskog procesa, glavnog policijskog dilera u Banjaluci.
Imao sam para i trebalo je samo da pozovem taksi i odem na policijsku šemu u jedan lokal koji je bio udaljen par stotina metara od Policijske uprave Banjaluka.
Ubrzo mu je takav način života, ipak, dosadio i odlučio je potražiti stručnu pomoć.
Viktorija
Udruženje građana „Viktorija“ pomagalo je zavisnicima. Imalo je odličan program i zahvaljujući ovom udruženju mnogi su umjesto sigurnog puta u smrt, izvukli živu glavu iz pakla.
Međutim, kao i sve što je pozitivno u ovoj državi, u ovom sistemu i Viktorija je ugašena. Prestala je međunarodna pomoć, a domaće institucije ovakav način pomoći mladima i zavisnicima uopšte nisu prepoznali kao pozitivan.
Istovremeno, na području šire okoline egzistira jedina preostala komuna, ona u Aleksandrovcu koju takođe ne finansira država, već roditelji. Istovremeno, jedino što država finansira to su terapije legalnim drogama od kojih mnogi liječeni zavisnici ne samo da nisu sposobni da se vrate u život, već od jačine lijekova i umiru.
Banjalučanin Dragan N. imao je tu sreću da uhvati posljednji voz i zahvaljujući terapijama i stručnjacima angažovanim u Viktoriji promijeni svoj život iz korijena, ustvari vrati se na put sa kojeg je sišao kao tinejdžer.
Dragan je danas zdrav čovjek, radi, pokušava da zasnuje porodicu, ali se suočava sa onim kroz šta mnogi slični njemu, ali i druge marginalizovane grupe prolaze, a to su – predrasude.
Mogao je Dragan do danas imati i porodicu, djecu, sve, ali postoje bolesni ljudi koji u njemu i danas vide prijetnju.
Upravo zbog svega onoga kroz šta je prošao i kroz šta prolazi Dragan i slični njemu, bez obzira šta su radili, svako od nas „normalnih“ bi se trebao zapitati, da li smo mi ti koji nekoga treba da osuđuju i kada je svoj grijeh okajao i platio za sve greške koje je učinio prema bilo kome. Naravno da nismo.
